British Council u zagrebačkom MUO, uz izložbu fotografija “David Bowie by Brian Rašić”, 16. i 23. veljače prikazuje “Five Years”, BBC-jev dokumentarac u režiji Francisa Whatelyja o pet najvažnijih godina u karijeri Davida Bowieja. Nedavno je ista TV kuća emitirala također Whatelyjev dokumentarac “The Last Five Years” o posljednjih pet godina u životu umjetnika koji je glazbom, stihovima, glasom, izgledom i radovima na drugim poljima umjetnosti ostavio jedan od najdubljih tragova u (pop) kulturi 20. stoljeća.
“Five Years” u režiji i produkciji Fransica Wahtelya klasičan je glazbeni dokumentarac BBC-ja. Pedantan, analitičan, sistematičan, s relevantnim sugovornicima u rasponu od (prog) rock klavijaturista Ricka Wakemana do (punk) rock kritičara Charlesa Shaara Murraya i obiljem rijetkih pa i nikad prikazanih snimaka kojima režiser i producent Francis Whately dodatno pojašnjava dobro poznate mijene Davida Bowieja. Ne držeći se strogo pojedine kalendarske godine nego fluidnijeg prelijevanja događaja iz Bowiejeve karijere, primjerice onih iz 1971. na one iz 1972. godinu, Whately je u “jednoj sezoni” mogao elegantno obraditi, transformaciju od Majora Toma k Ziggyju Stardustu. Bowie se nigdje ne pojavljuje kao sugovornik, osim u arhivskim snimkama ili kroz efektne citate poput onog da sebe prvenstveno smatra “katalizatorom” koji je zaprimljene utjecaje derivirao u fantaziju kojom je dobacivao do šire publike. Tako su za album “Hunky Dory” ključni bili utjecaji Iggyja Popa (više scenski) i Lou Reeda (više glazbeni), uz nešto manje izražen utjecaj Dylana i Warhola, a sve u Bowiejevoj težnji da postane “ultimativni pop idol” mlade publike. U trenutku snimanja filma “Five Years” Lou Reed je već bio pokojni, ali je šteta što Whately nije na razgovor o toj temi “priveo” Iggyja.
Berlinska trilogija
Nakon što je sa Ziggyjem postao prva pop-rock zvijezda koja se svjesno poigravala iznova izmaštanim personama s često drugačijom glazbom, Whately “drugu ključnu sezonu” smješta u period koji zahvaća dio 1974. i 1975. godine kad se Bowie javnosti predstavio kao soul pjevač bolesno bijele puti, ultranarančaste kose i na dijeti od kokaina i nikotina. Nije bio prvi bijelac koji je s ove ili one strane Atlantika zapjevao soul, ali se na albumu “Young Americans” poptuno drugačije od drugih okušao u njemu. Tu se već rađa i persona Mršavog bijelog vojvode (Thin White Duke) koja će procvjetati na donekle drugačijem albumu “Station To Station” na kojem vrući i erotični ritam soula prelazi u ravnu i hladnu motoriku Krautrocka i njemačke elektronike ranih 70-ih.
Posudbe od Kraftwerka, Neu! ili Cana još će više doći do zražaja tijekom 1976. i 1977. godine, na “Berlinskoj trilogiju” iz koje je za ovu prigodu, nakon “Low” (1976) i “Heroes” (1977), izostavljen kasnije objavljen album “Lodger” (1979). Zamoren drogama i slavom koja ga je sve više izolirala od vanjskog svijeta, Bowie se povlači u pretežito turskim imigrantima naseljen kvart Kreuzberg u Zapadnom Berlinu u kojem konzekventno provodi najuzbudljiviju i najradikalniju mijenu, razmjenjujući utjecaje s punkom i post-punkom. U tim scenama najajsnije možete vidjeti koliko je Bowie ovisio i o pametnom odabiru briljantnih glazbenih suradnika poput gitarista Roberta Frippa iz King Crimsona ili bivšeg klavijaturista Roxy Musica i začetnika ambijentalne (elektronske) glazbe Briana Enoa.
Nostalgija
“Četvrta godina” odnosi se na prelijevanje 1979. u 1980., kada Bowie nakon “Berlinske trilogije” u londonskom klubu Blitz shvaća da se rađa neoromantizam od kojeg posuđuje derivat onoga što je ta scena već ranije posudila od njega. “Scary Monsters” (1980) postaje popularniji i prijemčiviji od prethodna tri albuma, ali artistički je jednako efektan. Posljednja, “peta godina” ostala je rezervirana za 1982. na 1983. kad Bowie dolazi potpisati novi ugovor s diskografskom kućom EMI i nakanom da uz plesno deriviranje bluesa, funka i soula u produkciji Neila Rodgersa iz Chica i asistenciju Stevieja Raya Vaughana (kojeg se neopravdano nije ni spomenulo) postane stadionska pop zvijezda. Kritika nije bila oduševljena albumom “Let’s Dance” (1983), ali publika jest i time su glavne mijene Davida Bowieja završene.
Nakon Bowiejeve smrti, Francis Whately ponovo se vratio svom “objektu promatranja”, ali sada s dokumentarcem “The Last Five Years”. Uz korištenje dijela materijala iz prethodnog filma, pa i dijela istih gostiju među kojima je najvažniji producent Tony Visconti s kojim je Bowie obnovio suradnju početkom milenija na albumima “Heathen” (2002) i “Reality” (2003), prolog filma je Bowiejev infarkt, doživljen 2004. godine tijekom nastupa u Njemačkoj. Prava priča počinje kad Bowie u posvemašnjoj tajnosti, što je u digitalno umreženom svijetu bilo nezamislivo, započinje rad na povratničkom albumu “The Next Day” (2013) čiji je prvi, melankolični singl “Where Are We Now?”, 8. siječnja na njegov 66. rođendan samo osvanuo na njegovoj internetskoj stranici i iznenadio apsolutno sve. Prekrasno je gledati zašto se i kako Bowie odlučio vratiti samome sebi, odnosno u period za koji je i sam pri kraju života shvaćao da je najvažniji, premda ne najpopularniji. Gotovo da se od pjesme do pjesme secira što je i kako iz vlastite povijesti, ali i nekih aktualnih trenutaka, Bowie ponovo uzimao i prerađivao ili dorađivao, radeći na jednom od ultimativnih klasika iz nevjerojatno raznovrsnog opusa. Bio je to prvi album na kojem je Bowie bio nostalgičan, a gledajući taj film čak i potresno sentimentalan prema “Berlinskoj”, ali i nekim drugim fazama iz svoje karijere. Kao da je predosjećao da neće dugo, premda tada ni on, a ni mi to nismo znali.
Film se pri koncu bavi i off-brodvejskim mjuziklom “Lazarus”, no koliko god to bilo novo iskustvo za Bowieja, za što je želju imao odavno, daleko je interesantnija priča o postanku posljednjeg albuma “Blackstar”. I sam Whately ističe da ni on ne zna je li Bowie rad na tom albumu počeo kad je već znao da boluje od raka ili ne, no jasno je da ga je završavao znajući teško bolestan, pa i da mu nema spasa jer je bolest ušla u terminalnu fazu. Ipak, nakon ovog filma teško je tumačiti “Blackstar” kao album koji tematizira smrt, odnosno čitati ga samo kao finalni rad jednog umjetnika koji njime - premda je “porodio” pa “pobio” galeriju glazbeno-scenskih likova koji su poput Toma, Ziggyja ili Vojvode poprimili vlastiti život i mitologiju – propituje vlastitu smrtnost. U konačnici, osobno smatram, a nešto je u tom pravcu natuknuo i Visconti, da je “Blackstar” s odabirom mlađih i vrlo progresivnih jazz glazbenika iz New Yorka bio začetak još jedne nove faze koju je nažalost dokinula smrt. Možda je to bio Bowiejev izlazak iz hvaljenog neoklasicističkog perioda koji, uz “The Next Day”, neformalno čine i albumi “Reality” i “Heathen”. Doista, teško je “Blackstar” ne promatrati kao jedno od dva-tri najavangardnija, najhrabrija i najintrigantnija Bowiejeva djela koje ponovo izvire iz kataliziranja zaprimljenih utjecaja i pomno odabranih glazbenika. Kao da je Bowie ponovo odlučio otići u nepoznatom pravcu i to u najtežoj fazi svog života, kao da su mu umjetnost i rad bili jedini lijekovi koji su ga držali na životu.
Među zvijezdama
Još je teže bez suza odgledati i odslušati kako se u spotu za pjesmu “Lazarus” (njemačkog redatelja Johana Rencka, ujedno autora kratkog filma za naslovnu skladbu albuma), kad Visconti s miks pulta “skine” glazbu i ostavi da čujemo samo njegov glas, Bowie doslovce bori za zrak kako bi - u obličju posljednjeg izmaštanog karaktera od milja nazvanog Button Eyes - otpjevao tu zastrašujuće potresnu i mučnu pjesmu. Ponovo vrlo osobno, čini mi se kao da Bowie sliku osobne smrtnosti, a to i jest ljudski poriv ako niste smireni i stari budist poput Cohena, smješta u kontekst moguće kataklizme svijeta ili urušavanja društva čemu već duže vrijeme svjedočimo. U tom osobnom i općem kolapsu, posljednjih pet godina Bowiejeva života ukazuju koliko glazba i umjetnost mogu biti uzbudljivi, inteligentni, maštoviti, kreativni i poticajni za razmišljanje i djelovanje. Čak i kad znamo da je Bowie bio samo čovjek koji je ponikao među ljudima, a ne pao na Zemlju kako smo, valjda i pod uplivom filma “The Man Who Fell To Earth” Nicolasa Roega, mislili dok smo bili klinci. No, sad Bowie, i to nepobitno, jest među zvijezdama, ali ne ovim jadnim zemaljskim, nego onim stvarnima u svemiru premda je na koncu i on bio samo smrtnik kojeg su bolest i prerana smrt omeli u još pokojem besmrtnom remek-djelu.