Drski, provokativni, divlji i glasni - Prodigy su uvijek svojim buntovničkim stavom i nemilosrdnim ritmom odskakali od ostatka elektroničke scene u kojoj su nisu postavili u formaciju DJ plus dva MC-ja, već kao punk rock grupa.
Mnogi su im predviđali kraj uslijed sedmogodišnje diskografske pauze koja je nastupila nakon megauspješnog albuma “The Fat Of The Land” iz 1997., no s “Always Outnumbered, Never Outgunned” Liam Howlett, Keith Flint i Maxim odmetnički su se vratili na scenu i počeli novi niz, što albuma (“Invaders Must Die”, “World’s On Fire” i recentni “The Day Is My Enemy”), što nastupima na kojima su dokazali kako njihov nivo adrenalina ne pada, što je i neka nova, mlađa publika svakako znala prepoznati i prihvatiti.
Što se pak hrvatskih prilika tiče, tri godine nakon naelektrizirane atmosfere koju su Prodigy napravili pred 15.000 posjetitelja na šibenskom Terraneo festivalu trojac će održati koncert 1. srpnja na Jazinama u Zadru, gdje su već nastupali glazbeni velikani kao što su Carlos Santana, Manu Chao i Lenny Kravitz. Kako je sam bend najavio, narasli su tehnički i produkcijski zahtjevi da bi show bio što dojmljiviji, dakle Zadrane i one koji se tamo zateknu očekuje pravi spektakl. A to je u suprotnosti s glasinama koje dolaze i iz redova samog benda da je raspad bliži nego što se čini.
No takve stvari obično treba uzimati s određenom rezervom, posebice kad i dalje postoji velik interes kod publike. U razgovoru za Nedjeljni Jutarnji mozak operacije, tj. Liam Howlett nije dao naslutiti da je uopće postoji opcija odlaska u mirovinu, bar ne u dogledno vrijeme, jer on ustaje i liježe s istim žarom kad je glazba u pitanju, dok ga sve ono što smatra lošim na današnjoj EDM sceni tjera da s Prodigyjem ide naprijed.
Na turneji ste od kada ste objavili posljednji album ‘The Day Is My Enemy’. Zajedno ste kao bend već 26 godina na sceni. Živite li život kakav ste oduvijek htjeli ili turneje znaju biti nezgodne ‘matrice’ za to čime se bavite?
- Da, nekad zna biti naporno. Sat i dvadeset minuta, koliko traje naš nastup, najzanimljiviji je dio. Sve ostalo može biti problematično, stoga se svaki od nas zabavlja njemu omiljenim stvarima kad god imamo prazni hod. Mi smo individualci. Znamo što trebamo raditi zajedno na pozornici. Ne miješamo se jedan drugom u privatni život.
Jedni ste od rijetkih u elektronskoj glazbi koji djeluju kao punk rock bend, kad se sagledaju vaši stavovi, energija i brutalnost koja izlazi iz vaših pjesama. Imate li neku formulu po kojoj djelujete?
- Formulu? Mislim da ne. Mi samo predstavljamo sebe onakvima kakvi jesmo i to je jedini način na koji glazba izlazi iz nas. Ono što osjećamo izbacujemo iz sebe, to snimamo i objavljujemo. Ja se posebno ne bavim nikakvom analizom stvari. To je naš posao. Jednostavno volim glazbu, zvuk koji me budi, za sve ostalo nije me briga.
Kako biste opisali vaš kreativni proces?
- Bolno. Sve dok ne nabasam na dobru ideju ili nešto što zvuči svježe i originalno. Kad se to dogodi, onda je život predivan, a dani kad toga nema znaju biti jebeni frustrirajući užas.
Kao pioniri scene možete li reći što smatrate lošim, a što dobrim kad je u pitanja rave kultura?
- Dobro je bilo uzbuđenje kad vas zapahne nešto novo i osvježavajuće. Bilo je dobro i što je to bio underground, nešto što nisu primjećivale velike diskografske kuće i nešto oko čega novinari u početku nisu dizali prašinu. Glazba koju ste tada mogli čuti bila je raznovrsna i koliko se sjećam, mogli ste čuti puno različitih stilova u njoj. Bilo je nečeg banditskog i odmetničkog u postavljanju razglasa i opreme u napuštenoj skladišnoj hali i potom puštanje glazbe. Dobar osjećaj, kao da kršite sve zakone. Sve loše došlo je kad su ljudi osjetili da je u sve to ušao veliki novac. Na ranim rave partyjima stvari su znale poći po zlu kad su lokalne bande znale banuti i sa sobom donijeti lošu vibraciju. Nas je to posebno nerviralo pa smo u jednom trenutku čak i prestali ići na partyje. No, ponavljam, kad je u sve upumpan novac stvar je, po meni, umrla, a godina o kojoj pričam je 1993.
Je li ta vaša opservacija povezana i s albumom ‘Music For The Jilted Generation’ (Glazba za napuštenu generaciju - eng. pr.) iz 1994. godine?
- Cijeli ‘Music For The Jilted Generation’ napisan je kao pobuna protiv nas samih. Pokazalo se da nismo jedini koji su se tada tako osjećali. A što se konkretno dogodilo s napuštenom generacijom... ne znam.
Što vidite ako povučete paralelu s plesnom kulturom danas?
- Kao što sam rekao, rave je umro početkom 1990-ih, ali se elektronska glazba stalno vraća u različitim formama rađajući različite stilove. Ne možeš u ljudima ubiti želju za partijanjem.
Kako biste nazvali današnju generaciju? Imate li neko prikladno ime za nju?
- Današnja generacija je ona koja možda glazbu već nosi u sebi i potrebno je samo da neki pojedinci to osjete, napišu i objave... Recimo, neki lik, kao što je bio i slučaj sa mnom, u njegovoj spavaćoj sobi dobije inspiraciju i ‘bum’! Postane hit. Preko noći donese nešto novo. Tako stvari danas funkcioniraju. Imam osjećaj da nema undergrounda.
Vi ste odaniji gostovanjima na rock festivalima nego na EDM plesnim festivalima. Što vas nervira kod EDM scene?
- Odakle želiš da počnem?
Od početka.
- Kao prvo, iritira me samo ime EDM. Neki šupak iz nekog A&R odjela u nekoj američkoj diskografskoj kući došao je s ‘briljantnom’ idejom da od termina ‘Eletronic Dance Music’ napravi skraćenicu kako bi napravio rebranding s kojim bi ljudima opet mogao prodati istu stvar. Kao drugo, ta elektronska glazba slijedi masivno prihvaćenu usranu formulu: Jedan te isti stari zvuk koriste lijeni producenti. Sve su to isti ritmovi, iste pauze, isti ritam-prijelazi. Dovraga! Odjebite vi lijeni stvorovi i napravite nešto originalno! To je previše ziheraški i predvidljivo napravljeno. Naravno da i dalje postoje producenti koji guraju stvar naprijed i trude se napraviti dobar original, iskoristiti drugačije zvukove i melodije. Njih cijenim, ali oni su na margini.
Jeste li zato kritizirali Ibizu na posljednjem albumu?
- Da. Problem s tim EDM-om je što on nije kao svaki zdrav glazbeni stil proizašao iz undergrounda. To je jednostavno pop-glazba od trenutka utemeljenja. No Ibiza pripada zemlji koju volim, također nemamo nikakvih problema s tim otokom. Samu riječ ‘Ibiza’ iskoristili smo kao metaforu kojom bismo objasnili to što smo htjeli reći.
Zanimljivo je da ste za novi album inspiraciju pronašli u Coleu Porteru i Elli Fitzgerald. Kako je došlo do toga?
- Bit ću iskren. Mrzim jazz. Ali u mom radu sampleovi i inspiracija dolaze odasvud i niotkud. Tako je bilo i s Coleom Porterom. Kladim se, da je stari Porter kojim slučajem živ, ne bi mogao ni sanjati da će njegova lirika završiti na albumu Prodigyja. Slušam sve vrste glazbe osim EDM-a i američkog countryja.
Vaš album ‘Invaders Must Die’ iz 2009. godine svojim naslovom nosi snažnu političku poruku, jer nažalost živimo u ‘svijetu osvajača’. Koristim taj primjer kako bih zaključio da ste uvijek imali čvrste stavove, ali ste jači politički angažman izbjegavali u tekstovima. Zašto?
- Da, meni se i dalje sviđa taj naslov. Nekako je epski i pravednički. Mi smo politički faktor već samom činjenicom što postojimo i što predstavljamo onu vrstu ljudi koji su odlučili ne baviti se propovjedništvom, već umjesto toga biti dijelom eskapizma. Naša publika jako dobro prihvaća i razumije to što mi predstavljamo. Političari i propovjednici ubrzo postanu dosadni.
Općenito gledano, smatrate li se pesimistom ili optimistom? Jeste li zabrinuti za budućnost?
- Volim živjeti u sadašnjosti. Nju jedinu mogu osjetiti. Ne volim gledati daleko ni u budućnost ni u prošlost.
Uskoro nastupate u Zadru. Kad se pogleda malo unazad, Prodigy je jedno od prvih velikih glazbenih imena koje je nedugo nakon završetka ovdašnjih ratova postalo čest i rado viđen bend. Što vas je prvo privuklo i što vas još uvijek privlači kad su u pitanju ovi prostori?
- Uvijek smo smatrali da su ljudi oni koji čine neku zemlju. Svaki show koji smo odsvirali na Balkanu imao je u sebi divlju energiju. Imamo nešto zajedničko. Uvijek ćemo se rado odazvati na vaše pozive.