UOČI NASTUPA U PULI 30. KOLOVOZA

GRACE JONES Pop ikona čiji se utjecaj proteže do Rihanne, Lady Gage i Nicki Minaj

Jamaican singer Grace Jones performs during the final day of the Tobago Jazz Experience in Lowlands, Trinidad and Tobago April 30, 2017. Picture taken April 30, 2017. REUTERS/Andrea de Silva - RTS14OF2
Andrea de Silva / REUTERS

Grace Jones

Idućeg svibnja navršit će 70 godina, a na prvi nastup u Hrvatskoj stiže tek danas, zahvaljujući glazbenom festivalu Dimensions

Teško za povjerovati, ali Grace Jones će idućeg svibnja navršiti 70 godina, a na prvi nastup u Hrvatskoj stiže tek sada, i to zahvaljujući festivalu Dimensions koji će 30. kolovoza otvoriti nastupom u pulskoj Areni.

Ovo “tek sada” stoji ne samo zbog životne dobi bivše manekenke, modne ikone, glumice i, najvažnije, jedne od ultimativnih zvijezda plesne glazbe 80-ih godina, nego i zbog činjenice da je njezinu “Nightclubbingu” (1981.) protok vremena samo nabacio dodatnu vrijednost. Nije nikakvo čudo da singlovi plesne glazbe ostanu vrijedni i nakon sezone u kojoj su postali hitovima, no mnogo se rjeđe događa da jedan album s te scene tako dugo tako dobro “drži vodu”. Ako ćemo pravo, niz rock albuma mnogo je lošije ostario od njezina “Nightclubbinga” koji je ranih 80-ih u zagrebačkim glazbenim krugovima slušala i publika čiji su ulaz u svijet glazbe predstavljali punk, post-punk i novi val.

Antologijski reggae

Prije “Nightclubbinga”, između 1977. i 1979. godine, Grace je objavila tri disco albuma - “Portfolio”, “Fame”, Muse” - s kojima je, i zbog androginog izgleda, postala atrakcija u takozvanim gay-disco krugovima, ponajprije New Yorka u koji je doselila s Jamajke, a kao manekenka neko je vrijeme radila i u Parizu. Gledano iz današnje perspektive, to su bili jednodimenzionalni albumi kojima ni tada nije uspjela postati disco zvijezdom, da bi se njezina glazbena putanja počela mijenjati kad ju je vlasnik Island Recordsa, ujedno i producent albuma “Warm Leatherette” (1980.) Chris Blackwell, upravio prema Jamajci i početku suradnje s fenomenalnom ritam-sekcijom Sly (Dunbar) & Robbie (Shakespeare), sudionici antologijskih reggae albuma izvođača poput Black Uhuru, Culture, Gregoryja Isaacsa, Petera Tosha i drugih. Ako je “Warm Leatherette” - zasnovan i na obradama skladbi Roxy Musica, Pretendersa, Toma Pettyja i Smokeyja Robinsona - bio solidan tranzicijski album, “Nightclubbing” (1981.) će postati ultimativno djelo, ne samo u karijeri Grace Jones, nego i reggae, new wave, post-punk i disco scene.

GETTY IMAGES
 

Platinasta nagrada

Unatoč riziku stapanja naizgled nasuprotnih glazbenih svjetova, Grace Jones je tim albumom dosegla platinaste naklade i stekla status pop ikone čiji se utjecaj protegnuo sve do onoga što posljednjih godina čine Rihanna, Lady Gaga, Nicky Minaj, Janelle Monae i druge pjevačice koje status plesnih pop zvijezda grade na raznorodnim utjecajima i atipičnim postupcima. Moglo bi se reći i kako je Grace svojom pojavom utjecala i na Madonnu i na Bjork ili Gorillaz i Massive Attack koji su prošlog ljeta, također u pulskoj Areni, otvorili festival Dimensions, zajedno s mladim titanom jazza Kamasijem Washingtonom. Taj i takav “Nightclubbing” - zavodljiv a mračan, plesan a avangardan, koliko reggae toliko i post-punk, koliko disco toliko i new wave, koliko komercijalan toliko i alternativan - zapasao je toliko raznoliku kritiku i publiku ga je New Musical Express, tada najavangardniji glazbeni magazin s jakim naglaskom na post-punk, new wave i synth-pop, proglasio najboljim albumom 1981. godine. Čak ga je i konzervativniji Melody Maker stavio na deveto mjesto liste najboljih izdanja 1981. godine.

Zakačenima za punk i post-punk, reggae i ska, “Nightclubbing” je bio posve razumljiv, premda je dolazio i iz disco kulture koja se u ovim krajevima smatrala antipodom punka iako u New Yorku, Londonu, Parisu ili Berlinu to baš i nije bilo tako. Kad već spominjem Berlin, poveznica Grace s tada najavangardnijim postupcima u glazbi bila je i izvrsno pogođena obrada naslovne skladbe, “Nightclubbing” Iggyja Popa, izvorno objavljen na njegovu albumu “The Idiot” (1977.) kojim je u Bowiejevoj produkciji anticipirao i post-punk i synth-pop. Na sličnom je tragu bila i obrada “Demolition Man” The Police, a našlo se mjesta i za radikalno drugačije tumačenje “Libertanga” Astora Piazzolle.

“Hurricane” 

I kasnije su naslovnice njezinih albuma težile biti cool, album “Living My Life” (1982.) s hitom “My Jamaican Guy” pokušao je kreirati i sličan glazbeni ugođaj, no rijetko se kad dva remek-djela nižu jedno za drugim. Potom je “Slave To The Rhythm” (1985.), unatoč bombastičnoj, hiperkomercijalnoj produkciji Trevora Horna, predstavljao kreativni podbačaj, da bi nakon još slabijih “Inside Story” (1986,) i “Bulletproof Heart” (1989,) uslijedila gotovo dvadesetogodišnja stanka.

Grace se oglasila tek 2008. godine s ponovo intrigantnim “Hurricane” na kojem je surađivala s Brianom Ennom, Trickyjem, Sly & Robbiejem i Tonyjem Allenom. Čak i ako nije tako impresivan, može ga se pojmiti poput “Nightclubbing 2.0” verzija, a prava je šteta što nakon efektnog comebacka, osim sjajne dub verzije istog albuma, Grace posljednjih desetak godina ponovno nije objavila ništa novo.

ELIPSO

Izdvajamo