Možda je ovaj izvještaj s koncerta Jure Stublića i njegovog Filma u zagrebačkoj Tvornici prošloga petka mogao stići i ranije, ali je njegovom autoru trebalo dobrih dva dana da uopće dođe sebi od svega što je tamo vidio i čuo, odnosno nije (vidio i čuo).
No, krenimo redom. Za razliku od prošlotjednog nastupa Boe na istom mjestu, Jurini zagrebački koncerti nemaju previše veze s aktualnom pomamom za '80-ima, već je to postala svojevrsna mini tradicija da se Jura u Gradu ukazuje jednom godišnje, u Tvornici, prije i u Boogaloou. Doduše ove sezone već ga se moglo vidjeti na dočeku Nove godine na Trgu, kao i na nedavnom s Nenom Belanom u Green Goldu. Sve to bi možda moglo nagovijestiti da je Jura u nekoj dobroj frontmenskoj formi, no nagovještaji znaju itekako prevariti.
Najavio novi album
Prvi set čini se dosta mlakim - mlađahni band s kojim Stublić nastupa sad već nekoliko godina kao da odrađuje petu gažu tog tjedna, a ni Jura nije puno bolji. Kumuju tome i oni ne baš najmudriji rearanžmani starih stvari kojima se Jura sasvim nepotrebno bavi posljednja dva desetljeća (a i u petak je, blago nama, ponosno najavio neki budući novi album s novim verzijama starih pjesama). No, zato je tu Juri nevjerojatno sklona zagrebačka publika da izvuče stvar (Tvornica je bila gotovo puna!). Stublićev je mikrofon mišo-kovač-evski puno više uperen prema publici koja, ponekad se čini puno bolje poznaje Jurin opus od samog autora. Tu i tamo Jura i nešto priča, ali o tome što manje to bolje - čovjek naprosto nije rođen da drži konferansu. Klasični r’n’r ekstrovertirani introvert, Jura Stublić, ili Jura Jupiter, kako inzistira da ga se zove, ni nakon 35 godina nije savladao osnove komunikacije s masama, ali to je zapravo najsimpatičnija od njegovih mana.
Dovučemo se onda nekako do 20-minutne pauze, nakon koje izlazi sam band i gotovo bezgrešno “baci radio kroz prozor”, a od Jure ni traga ni glasa.
Najveći hitovi
Ako smo dotad već skužili da je Borna Čop i više nego ozbiljan gitarist, sad čujemo i da ima solidan rockerski vokal. No, evo natrag i vrijednoga Jure i odmah kreće paljba. Slijedi niz hitova iz svih razdoblja karijere Jure & Filma, a najbolje legnu one iz najranijih dana. I sad se odjednom sve promijenilo - od debakla do trijumfa u jednoj čik pauzi? Sad i band zvuči puno čvršće, moćnije, uigranije i nemjerljivo zainteresiranije nego u prvom setu (pa puno manje bode uši to što duhače kojima je Stublićev katalog pretrpan ovdje glume klavijature), a i Jura, sad u novom, crvenom sakou, kao da se potpuno oslobodio i pretvorio u preiskusnog rock šamana kakav već jest. Do kraja koncerta više nema oscilacija, iako Jura koristi svaku moguću priliku da svom “12. igraču” prepusti mikrofon (ili pak sjajnom Čopu, kojeg je predstavio kao svog nasljednika), a nerijetko se i povuče u pozadinu pozornice gdje sjedi u kutu i razdragano maše (!?) dok, Čop, band & Tvornica praše kao da je sudnji dan. Bilo kako bilo, okupljeni mu narod jede iz ruke, skandirajući njegovo ime nakon svake stvari. Da je bilo donijeti kakvu kutiju i nešto listića, Jura bi te večeri bez greške bio izabran za predsjednika. Nečega. Bilo čega. Ne doduše kluba govornika ili stand up komičara, ali svejedno.
Bizarno putovanje
Jedan od vrhunaca koncerta bude i “Srce na cesti” (tu se iz nekog razloga Jura bome nije šparao), zatim naravno antologijske balade “Mi nismo sami”, “Ivana” i “Doći ću ti u snovima”, a publika je sjajno primila i “Bili cvitak” (drugi Jurin ratni klasik “E moj druže beogradski” usprkos dosta povika iz publike ipak nije izveden). I tako nakon dobra dva i pol sata, Jura odlazi u noć ispraćen ovacijama, a ono što se tek stotinjak minuta ranije činilo u najmanju ruku bizarnim nostalgija-festom, pretvori se u neko začudno emotivno, i dalje doduše bizarno putovanje jednim od najjačih opusa u domaćem rocku. U sportu su najslađe one pobjede koje se iščupaju iz ralja poraza, a takva je otprilike bila i ova - izgleda da u rock-’n’rollu, kao i u životu, nije sve u artikulaciji i kondiciji, bit će da ima nešto i u talentu i karizmi...