PIŠE ALEKSANDAR DRAGAŠ

'KRAVA NA OREHU' Cinkuši dođu poput ekstenzije Haustora u ranijoj fazi poigravanja sa zagorsko-prigorskim idiomima

 

Uz album s nedavno umrlom, predragom Tetom Lizom, live izdanje “Uživancija” (2011) iz Teatra &td i suradnji poput onih s Vladom Kreslinom i Lidijom Bajuk te učešća na nekoliko etno-kompilacija, “Krava na orehu”, sačinjen od tradicionalnih i autorskih skladbi, tek je četvrto regularno studijsko izdanje Cinkuša od osnutka sredinom 90-ih.

Neko vrijeme doimali su se čudno na domaćoj sceni, čak i na debiju “Zeleni kader” (1999), no s “Domesticus Vulgaris” (2005), a pogotovo sa “Špiritus Sanctus” (2009) postali su jedan od najsamosvojnijih hrvatskih sastava koji sve efektnije i efikasnije cijepi prigorske, zagorske i međimurske glazbene tradicije s onime što na anglo-američkom teritoriju svrstavaju pod folk-rock i celtic-punk. Time su dospjeli do toga da ih se smatra i hrvatskom, no ipak bitno manje popularnom i slavnom inačicom Poguesa, premda se nisu izravno nastavljali na njihov prosede.

Ta sveza više je bila duhovna, jer su zanimljivo stapali stare tradicije i pankersku energiju te “špiritna”, jer je oba sastava godinama tukao glas da mogu ispiti jezera omiljenog alkohola, što Cinkušima ipak nije zamaglila svijest, osnovnu ideju i izvedbu. Ako je “Špiritus Sanctus” donosio ravnotežu između napitnica za pajdašiju i tužnijih tema, nastalih pod pritiskom života i smrtnosti koja ih je očešala, slično nastojanje odaje i “Krava na orehu”.

 

Ponovo bi se prigovor moglo staviti na nedovoljnu energičnost vokala i svirke, ali ne i na preplitanje domaćeg folka i globalnog rocka, punka i gothic americane te reggae i ska ornamenata, pojačanih doprinosima trubača Nikole Santra i Igora Pavlice. Kako se u otprije poznatoj skladbi “Tiček” za mikrofonom našao i Darko Rundek, Cinkuši dođu i poput ekstenzije Haustora, posebice ranije faze u kojoj se taj sastav također poigravao sa zagorsko-prigorskim idiomima pa kasnije otišao spram Jamajke, kao što su Gustafi zarana Istru doteglili do Teksasa i Meksika. Krležijanski motivi, premda ne izravni kao na “Špiritus Sanctusu”, također su zamjetni, ponajviše u uravnoteženju osobnih životnih radosti i općeg društvenog čemera u kojem se pad kuće Todorićevih doima poput oživotvorenja propasti kuće Glembajevih.

Moćne zborske izvedbe “U gori raste zelen bor” (Dragih ljudi s Risnjaka) uokviruju raspolućenost naše “črne mati zemle” u kojoj vladajući, ali i puk koji ih bira, nikako da u ime budućnosti poslože povijest i sadašnjost. U normalnijoj i prosperitetnijoj zemlji Cinkuši bi također imali više šanse, unatoč pokojoj vlastitoj mani, postati cjenjenijima, medijski prisutnijima i popularnijima. Ovako, čujemo njihovu elegičnu zvonjavu, ali još i danas s ruba, a ne iz središta glazbene scene. Bit će da je i u 21. stoljeću put od Vrapča do Markova trga dugačak kao u doba kad je zloglasni Franjo Tahy stolovao u Susedgradu i na Gradec priveo Matiju Gupca da mu užarenom krunom sprže mozak. I nama su ga spržili, samo drugim sredstvima.

ELIPSO

Izdvajamo