Najavljujući nedavno prvo gostovanje Grace Jones u Hrvatskoj, za koje sam posredno čuo da baš i nije bilo nešto, a što ipak ne umanjuje vrijednost njezinih najcjenjenijih albuma, napisao sam kako je njezin antologijski “Nightclubbing” početkom 80-ih bio podjednako razumljiv publici zakačenoj za post (punk) i reggae, kao i onoj zakačenoj za disco, synth-pop i funk glazbu. Nešto slično vrijedi i za povratnički “American Dream” LCD Soundsystema, kao što je uostalom vrijedilo i za prva tri studijska albuma tog njujorškog sastava čije je članstvo, osim osnivača Jamesa Muprhyja (47), izrazito promjenjivo od izdanja do izdanja.
Podsjetnika radi, LCD Soundystem treći i do sada posljednji album “This Is Happening” objavio je u svibnju 2010. godine, mjesec dana prije ekstatičnog nastupa na INmusicu, a predstavljao je efektan spoj berlinske faze Bowieja, Iggyja, Enoa, citiranja Talking Headsa, Kraftwerka i pionira “synth Britanije” s kraja 70-ih i početka 80-ih.
Nešto je slično vrijedilo i za drugi “Sound of Silver” iz 2007. dok su dvije godine ranije, na konto istoimenog prvijenca LCD Soundsystema, etablirani magazini, portali i dnevni listovi Jamesa Muprhyja nazivali spasiteljem dance glazbe kojem je tonski studio pomogao izgraditi kultni noise-rock producent Steve Albini. Bio je to posredni dokaz da najbolja elektronska i dance glazba potječe s prijelaza 70-ih u 80-te, odnosno iz doba new wavea, synth-popa i post-punka koji su se tada barem povremeno preklapali, a promišljanje u tom smjeru “drži vodu” i pri slušanju “American Dreama”.
Primjerice, uvodna skladba “Oh Baby” doima se poput hommagea prošle godine preminulom Alanu Vegi iz njujorškog electro-punk dua Suicide, da bi se negdje na polovici prometnula u strukturu kakve su ranih 80-ih koristili Orchestral Manoeuvres In The Dark. Naredna “Other Voices” ponovo se referira na afričke korijene Talking Headsa i snažno pulsirajući bas bjelačkog funka Materiala, dok gitare iz “Emotional Haircut” prizivaju neurotične strukture iz ključnih radova Gang Of Foura, a one iz “Change Yr Mind” zvukove Roberta Frippa s Bowiejevih albuma iz kasnih 70-ih.
Nota bene, nakon što je “raspustio” LCD Soundsystem, izmoren turnejama i opravdanim prigovorima supruge da bi mogao umrijeti ako nastavi tim tempom, Murphy je ponovo krenuo u rad pod imenom LCD Soundsystema jer mu je to malo prije svoje smrti sugerirao Bowie koji ga je pozvao kao suradnika na posljednjem albumu “Blackstar”.
Konačan rezultat comebacka LCD Soundsystema je album na kojem Murphy promišlja prošlost, sadašnjost i budućnost elektronske glazbe, osobno stanje svijesti i kolektivni “američki san” koji se iznova pretvorio u noćnu moru. Višak ne predstavlja ni 12-minutna odjavna “Black Screen” u stilu Joy Divisiona koja utvrđuje dojam da je Murphy osmislio još jedan maestralni hibrid elektronike i alternative, odnosno ostvario intrigantan comeback sa sjecišta raznorodnih silnica kao što su to kasnih 70-ih bili disco i punk.