PIŠE ALEKSANDAR DRAGAŠ

MARSHMALLOW NOTEBOOKS Savršen indie-pop svijet momka iz Krapine

Siječanjska diskografska rupa idealna je za nadoknadu propuštenih prošlogodišnjih izdanja, a među njima valja istaknuti istoimeni album The Marshamallow Notebooksa, što je scensko ime Matije Habijanca. Taj momak, rodom iz Krapine, “ne zarezuje” mainstream medije, ne voli velike diskografske kompanije, prezire kapitalističke dogme i već godinama njeguje DIY pristup stvaranju i objavljivanju glazbe, još od 1997. kad je pod imenom Marshmallow objavio prvu audio kasetu. Nastupni album The Marshmallow Notebooksa koji u veljači izlazi i na LP ploči - s obzirom na dugogodišnju pauzu u objavljivanju - novi je početak za Matiju Habijanca čiji su oštri politički stavovi koje iznosi u intervjuima vrlo ispravni i zdravi, ali ih nećete naći u pretežito akustičnim indie-pop pjesmama kakve stvara na engleskom jeziku.

Sazrio na izdanjima američke etikete Merge i bendovima poput Superchunk, Pavement, Pixies, Dinosaur Jr. i R.E.M., knjigama Salingera, Vonneguta, Kerouaca, Austera i Horbnyja te filmovima Jarmusha, Lyncha, Allena i Kaurismakija, izgradio je svoj autentično-univerzalni mikrokozmos koji mu je pomogao, kao i mnogima od nas, da preživi hrvatsku zbilju koje se s pravom gnuša.

Matija priznaje svoj eskapizam, no pametno povlačenje u inteligentno osmišljen i emocijama nabijen mikrokozmos s visokim estetskim i etičkim kriterijima jedina je preostala zaštita od ovdašnjeg, mnogo glupljeg socio-političkog svagdana. Taj svoj mikrokozmos Matija koristi i za stvaranje jer ga je pretočio u krasne, naglašeno osjećajne, melankolične, naizgled tihe i skromne, ali snažne i nepoderive pjesme o temama poput neuzvraćene ljubavi, malih životnih radosti u sjeni velikih problema, ali i razotkrivanja “hrvatske gostoljubivosti” u skladbi “The Last Tourist In Town” koju bi u Španjolskoj vjerojatno potpisao i Josh Rouse.

Njegove skladbe, ne samo zbog engleskog, iako i to pridonosi takvom dojmu, zvuče univerzalno koliko i pjesme Stephena Malkmusa, Lou Barlowa, Billa Callahana, Elliotta Smitha.

Nažalost, Hrvatska nije Amerika, čak ni Švedska ili Norveška pa Matija od toga neće imati veću financijsku korist, no napasti ga jer na engleskom jeziku pjeva o univerzalnim temama bilo bi bezobrazno. Em nije jedini, em se danas čini kako najkvalitetniji izvođači na hrvatskoj glazbenoj sceni, posebice mlađi, sve češće i s jakim razlogom pjevaju na engleskom. The Marshmallow Notebooks, Lovely Quinces ili Cojones nisu pokondirene tikve nego nositelji uklapanja hrvatske u svjetsku glazbenu matricu.

Matiju Habijanca se može i mora proglasiti jednim od naših najtalentiranijih i najzanimljivijih izvođača. On uspijeva parirati uzorima i saveznicima iz Amerike, Britanije, Skandinavije, Francuske. Istoimeni album The Marshmallow Notebooks, zahvaljujući Matijinim suradnicima i verziranom producentu Hrvoju Nikšiću, nije samo kreativna špica ovdašnje nego i inozemne indie-pop i lo-fi produkcije.

Izdvajamo