Matija Dedić objavio je prošle godine solistički album “Matija svira Arsena” koji je prepoznat, ne samo kao jedan od najboljih Matijinih albuma općenito, nego i kao jedan od albuma po kojem će se općenito zapamtiti glazbena 2015. Ujedno, riječ je o djelu koje je Matiji potpuno izmijenilo planove koje je imao prije snimanja tog albuma, što navodi u ovom intervjuu.
Album ‘Matija svira Arsena’ snimljen je 2. rujna prošle godine u KD Vatroslav Lisinski gotovo u jednom dahu. Album de facto traje onoliko koliko je i sniman. Ne događa se često takva situacija u glazbi. Kako s ovim malim odmakom gledate na to?
- Stanje u kojem sam tada bio nije bilo uobičajeno. Pogodile su se tri stvari. Kao prvo, svatk tko je izgubio nekog bližnjeg može pretpostaviti kako mi je bilo (Arsen Dedić umro je 17. kolovoza, op. a.), drugo: uvijek sam početkom rujna pijanistički gledano ‘hot’ zbog žešćeg ljetnog tempa koncerata, obično 15-ak nastupa, i treće: definitivno su uvjeti jako bitni pri snimanju kad se gleda finalni proizvod. Zahvaljujući Draženu Siriščeviću i Miri Vidoviću koji me prati već više od 10 godina, imao sam na raspolaganju veliku koncertnu dvoranu Lisinskog s najnovijim Steinwayom koji je tada doveden u prostor. Kad stavimo sve to skupa ‘na tanjur’, dogodio se takav album. Čim sam spustio ruke s klavira, Miro mi je rekao: ‘To je to! Uz dužno poštovanje svemu što radiš i što si radio, ovo rasturaš. Sve ti je sjelo, čuje se i da si prešao četrdesetu. Vidjet ćeš da je to to!’ I bogme je tako i bilo.
Svjestan sam da je sam uradak popraćen i time što stari nije više među nama. I sad cijela priča sigurno ide u tom smjeru, ali dogodilo se da sam konačno odsvirao nešto za što sam se pitao kada će se konačno dogoditi, album kojim ću biti zadovoljan ja, frendovi, kritika... I eto, drago mi je da se to dogodilo na materijalu na kojem sviram očevu glazbu. Drago mi je da sam pokazao koliko je sama glazba, nevezano uz njegove tekstove, bitna sama po sebi i koliko me otvorila pijanistički. Nikad nisam mislio da će nakon albuma ‘Octopussy’, mojih prvih Porina i općenito mog pojavljivanja na hrvatskoj sceni krajem 1990-ih nešto sada 2016. ponovno izazvati takav interes i pohvalu kritike. Bitno mi je naglasiti kako je danas očito izvedivo da nekomercijalan album ima veliki uspjeh u okruženju u kojem, podržanom od medija, vladaju kič, banalnost, neukus, nemuzikalnost i nametljivost.
No uz sve, mogu reći da mi je za dvije stvari tragično krivo. Zadnja studijska snimka mog oca bila je za vrhunski spretno izlobirano snimanje zahvaljujući Zoranu Majstoroviću iz Rijeke, za CD izdanje u talijanskom časopisu Musica Jazz za rujanski broj prošle godine, a otpjevao je pjesmu zbilja jednog od svojih najvećih prijatelja, Sergia Endriga. I koliko mi je žao da nije dočekao taj originalni uradak s časopisom Musica Jazz, toliko mi je žao da nije čuo moje najbolje solističko djelo njegove glazbe. I što ću sad? Možda on sve to skupa i čuje? Iako sada valjda krećem u te priče da se utješim, ali jednostavno je tako ispalo, nema natrag.
To je drugi album na kojem ste svirali očevu glazbu. Godine 2005. objavili ste ‘Drugi pogled’. Kako sada gledate na taj album?
- A joj! Bio sam mlađi, bio sam luđi... Neću sada reći da ne stojim iza toga. Imalo je to na kraju krajeva lijep uspjeh, činjenica je da je ploča ‘Tempera’ s obradama Gibonnijevih pjesama tada imala puno veći uspjeh, ali drukčije sam, što bi rekli, brijao. Puno toga sada ne bih potpisao, ali jednostavno tako je bilo.
Sjećate li se kako je Arsen reagirao na ‘Drugi pogled’?
- A bio je sretan. Okej, s jedne strane je nezgodno jer pričam o ocu, ali poput Gibonnija ili Predina, i moj otac je bio autor. Jednostavno mu je bilo drago.
Arsen i Zoran Predin desetljećima su surađivali i družili se još od vremena Lačnog Franza. Ta suradnja je preko vas postala nešto kao obiteljsko nasljeđe. Krećete uskoro u Maribor gostovati mu na albumu, no kada i kako ste vi kao glazbenik ‘kliknuli’ s Predinom?
- Glazbeno sam kliknuo kad sam čuo njihov zajednički album ‘Svjedoci priče’ iz 1989., znači ja sam bio u nekom tinejdžerskom dobu, gdje sam već lagano prvi put počeo izlaziti iz zaključanog kaveza klasične glazbe u kojem sam bio jako, jako duboko, i baš se sjećam tog njihova uratka. Tu sam prvi put čuo i za suradnike kao što su Mirko Vuksanović i počelo me to zanimati. Zoran je prijatelj, toliki prijatelj da je apsolutno uvijek bio s Arsenom, kao i uz nas i na ovim hommage koncertima koje radimo po regiji. Znači, Zoran je tu uz Gabi i mene i okosnica je i tih programa, a to prijateljstvo izrodilo je prvo jednu našu suradnju za pjesmu ‘Ostani danas tu’ koju je tada pjevala Martina Vrbos. I onda je prije četiri godine došao Zoranov poziv na suradnju i opet je bilo lijepo i uspješno, ali nažalost, ili nasreću po Zorana, on je morao konačno otići malo čuvati zdralje. Istina da se nakon te duže pauze teško vratio u projekt, ali evo sad sam unutra i idem u Maribor snimiti ‘Tragove u sjeti 2’ i vjerujem, koliko god se vremena stalno mijenjaju, da bi relativno sličan uspjeh mogao imati i taj drugi nosač zvuka. Uz pokojnog oca, Massima i Gibonnija, moram reći da je Zoran jedna od tih srodnih duša uz čiji glas moj klavir najbolje leži i gdje je to kompletna priča, od prijateljstva do glazbene fleksibilnosti na najvišoj razini. Oni se nekako i izmjenjuju. Evo, recimo, s Gibonnijem sam protekle godine proveo dosta radnog vremena, a i on me ponovno pozvao da mu sviram na novom albumu.
Koliko vas dalje zaokuplja Arsenov rad? Može li se očekivati neki novi ‘Matija svira Arsena’?
- Ne, ali pojavile su se, da im ne urušim koncept, neke mlade pjevačice iz susjedstva, iz te naše regije koje se spremaju učiniti nešto slično onome kako se Ines Tričković posvetila Runjićevim pjesmama. Što se mene tiče, mislim da nakon ovoga općenito sigurno dugo neću snimiti solistički album jer je ovo i meni nabilo ljestvicu vrijednosti. Ne može se to baš odsvirati svaki drugi dan.
‘Matija svira Arsena’ mi je dosta toga promijenio. Zbog njega sam odustao od nastavka solističkog albuma ‘Ligherian Rhapsody’. Dakle, taj famozni 2. rujna i to snimanje... Dan prije smo se vratili iz Šibenika, Gabi, Lu, moja supruga Marina i ja jer smo nakon sprovoda otišli vidjeti njegovu rodnu kuću, našu kuću. Odlučio sam tada ne snimiti novi album za Talijane, nego album s Arsenovim pjesmama. Dakle, termin za drugi dio ‘Ligherian Rhapsody’ iskoristio sam za ovaj album. Siriščević mi je još u svibnju bio potvrdio taj termin, ali kad smo se vratili, navečer prije spavanja u Zagrebu odlučio sam da ću sjesti za klavir i odsvirati očeve pjesme. Postigao sam to što sam postigao i sada neću u dogledno vrijeme ‘dirati’ u solističke albume.
Kako su reagirali iz Work in Progress etikete?
- Rekli su da shvaćaju. I ja sam sam sebi tim potezom preokrenuo nekakav diskografski niz.
Dakle, ‘Matija svira Arsena’ promijenio je vaš započeti niz klavirskih solo albuma. Jer, krenulo je u tom smjeru...
- Krenulo je u tom smjeru na mom albumu ‘Sentiana’ na koji sam jako ponosan jer sam uspio uloviti Antonija Sáncheza, koji je nedugo nakon toga s filmom ‘Birdman’ postao neuhvatljiv muzičar, a tu je bio i izvrsni Scott Colley. Uglavnom, prije toga je bila jedna čudna situacija, opet sam imao dvoranu za snimanje i ostalo je nešto viška vremena. Miro je tada pitao: ‘Matija, što ćemo sad s ovih sat vremena’. ‘Okej, sad ću ja svirati, imam nešto’, odgovorio sam mu. Nakon toga sam otišao u New York i shvatio da sam se preračunao i da sam, umjesto osam stvari, snimio pet s Antonijom i Scottom i umetnuo te tri snimljene s Mirom da popunim materijal. Kad sam to sve skupa slušao, vodilo je do ‘Ligherian Rhapsody’, jer to je album na kojem je moj, prvi put, većinski improvizirani materijal, kao što su bili i koncerti u Rimu, Parizu, Pragu, Buenos Airesu...
Zatvorio mi se krug, sve se saželo u onu rečenicu: ‘Matija, najbolji si kad si sam’. Taj album je poremetio planove i, moram priznati, došao kao naručen. Pokušat ću što manje ulaziti u neke druge projekte, a i svojim najdražima kolegama sam otvoreno rekao da je vrlo moguće da ću 2016. provesti većinom s materijalom ‘Matija svira Arsena’.
Kako će to utjecati na vaš američki dio karijere?
- Ljudi možda zaboravljaju, ali ja ne zaboravljam da sam jazz muzičar. Između 2. i 8. siječnja snimio sam u New Yorku nešto novo, novu kolaboraciju s etabliranim imenima i prvi put bez bubnjarske pratnje. Dakle, svirao sam s basistom Johannesom Weidenmüllerom i Chrisom Cheekom na sopran saksofonu jedan prilično komoran materijal za koji mislim da će do ljeta ugledati svjetlo dana, ne znam da li za Work In Progress etiketu ili nekog drugog. Albumi uvijek idu, posebno ovi američki, to mora ići dalje. Uvijek me rastuži što moram razmišljati tako na dvije strane: da je drugačije ovo što se radi za domaći teren i drugačije ono što se radi za van. Mi se, nažalost, nikad nismo priključili.
Zašto ja to idem raditi u Ameriku? Zato što je energija za to tamo najljepša. Svaka čast svima, ali domaći ne može priuštiti standard, osim ovakvih situacija kad Dražen pokloni Lisinski, gdje bi već s ritam sekcijom bilo teško. Nemamo studio u Zagrebu, ni u Hrvatskoj, s kvalitetnim klavirom niti imamo jazz booking agenciju. Ni jedan hrvatski izdavač mi ne može srediti recenziju ni u jednom imalo priznatijem jazz mediju. Nažalost, stanje je tako i ne ide se to sve skupa vani raditi kao fejk. Jer to vani, više ili manje, a ja se ne mogu žaliti, ima neki feedback koji mene gura dalje. Imam uvijek veliku zahvalnost prema Zagrebu jer mi je Gradski ured za kulturu sve to skupa financijski omogućio, ali uvijek ćemo pričati o tome ‘vani ili unutra’ jer je činjenica da se još, nažalost, apsolutno ništa nije promijenilo na tom planu. U tim sferama gotovo ne postojimo.
Mi muzičari iz Hrvatske koji se bavimo nekomercijalnom autorskom glazbom teško možemo ostvariti veliki uspjeh u svijetu jer smo geografski preblizu da bismo bili egzotični, a ekonomski u teškom stanju koje ne dozvoljava nikakvu poslovnu razmjenu i, nažalost, ostajemo u toj kategoriji nezanimljivoga. Hoće li se to promijeniti, vidjet ćemo, ali bojim se da neće.