FELJTON SINIŠE ŠKARICE

MIŠO KOVAČ - MUHAMED ALI DOMAĆE ESTRADE Za prepjev Raya Charlesa bio je prisiljen sam napisati tekst, prvi i jedini put

    AUTOR:
    • Siniša Škarica

  • OBJAVLJENO:
  • 08.08.2017. u 14:39

Ono što je bio Sinatra u odnosu na Crosbyja, a Presley u odnosu na Sinatru, Kovač je u odnosu na Robića

Godine 1964. šibenskim vrućim večerima gotovo je vladala rock’n’roll groznica: na atraktivnoj terasi, uz restoran gradskog kupališta na Martinskoj (kamo se moglo doći samo barkom ili lokalnim trajektom, tzv. pinicom, jer će Šibenski most biti pušten u promet tek 1966.), mladež se zabavlja uz zagrebačke Melody Guitars (s Tonijem Studenim, koji će te jeseni zamijeniti Žarka Dančua u ulozi vokalnog solista Robota); na Šubićevcu, skriveni gustim krošnjama borova, na terasi restorana Dubravka, sviraju domaći električari Magneti, a u vrtu hotela Krka, na rivi, također tinejdžerski šibenski plesni sastav Mjesečari.

Ono što na tom glazbenom reljefu nedostaje jest upravo Mate Mišo Kovač. Rođen 1941., on je zapravo generacijski negdje na pola puta između potvrđenih gradskih zvijezda, Vice i Arsena, i nadolazećih pionira rock’n’rolla.

U gradu je uživao reputaciju izrazitog individualca sklonog koncertnoj ekstravaganciji. Priča o izvedbi La Novie u beogradskoj Topčiderskoj noći (za vrijeme služenja vojnog roka) kada bi okružen upaljenim voštanicama u gotovo potpunom mraku pao na koljena i klečeći, kao u transu, otpjevao kraj s „…Ave Marija...“, fascinirala je sve koji su ga pratili na početku.

Nakon što je “skinuo” sivomaslinastu uniformu i uspio zainteresirati zagrebačke glazbene krugove, prije svega Peru Gotovca (svojom upornošću i samosvjesnošću naprosto ga je izazvao da ga posluša u jednom improviziranom nastupu sa sastavom Alfonsa Vučera, u Gradskoj kavani), Mišo se u srpnju te 1964. vratio u rodni grad, pun snova i praznih džepova.

Besposleni Kovač

Magneti, lokalni “električarski” idoli pri završetku prvog mjeseca angažmana u vrlo posjećenoj Dubravci upravo su se razišli s jednim od dvojice svojih pjevača. Na tablici popularnosti VIS-ova novosadskoga glazbenoga tjednika Ritam nalaze se među “deset najpopularnijih“, zahvaljujući glasovanju brojne publike, kako lokalne, tako gostiju, poglavito Zagrepčana, te “ferijalaca” iz obližnjeg kampa, koji su tih ljetnih večeri naprosto hodočastili na Šubićevac. Ponudili su “gažu” besposlenom Kovaču, što je prihvatio bez razmišljanja.

Jedna od njegovih vrlina svakako je bila spremnost odgovoriti novim izazovima. Premda se ne može reći da je ikad zaista bio rock pjevač, njegov temperament i osjećajnost su se, vidjet ćemo, bitno razlikovali od prihvaćene slike zabavnog pjevača tog vremena. Uostalom, valjda ključni razlog da san o “novom Beari” (za skupljače trivije, Mišo je bio darovit vratar juniora NK Šibenika u generaciji Nadoveze, Žaje i Aralice) zamijeni snom o “novom Elvisu” dogodio se na natjecanju Prvi glas Šibenika 1961! Tada je, u svečanoj dvorani Gimnazije, podijelio prvo mjesto s Mirkom Vukšićem, uskoro gitaristom Mjesečara, a potom i grupe Mi, a za nagradu dobio je tri Elvisove singlice.

Prva ploča

Sve u svemu, na terasi Dubravke nije pjevao više od deset brojeva koji su, s jednakim udjelom Igora Gulina i poglavito bogatim instrumentalnim repertoarom Magneta, bili posve dostatni da zabave mlade svakim danom od 20 sati do 24 sata, a subotom i nedjeljom čak do 1 sat u noći.

Bez obzira na to što je tada organiziran fotosession u kojem se Mišo pojavio kao vokalni solist grupe, on je, ipak, samo gost i zvijezda za sebe, a to je dokazivao svakog trenutka, držanjem i nastupom. Godina dana “priprema” nakon odsluženja vojnog roka bilo je puno i previše za nestrpljivog Kovača, pa je jedva dočekao rujan i odlazak u Zagreb, gdje je sve bilo spremno za snimanje prve ploče. Za svakog glazbenika, vjerojatno, najvažniji i najuzbudljiviji trenutak u karijeri.

Pero Gotovac, čovjek koji je odigrao ključnu ulogu u Mišinim počecima (ali, i u hrvatskoj, odnosno jugoslavenskoj diskografiji 60-ih uopće), bio je naprosto opčinjen njegovom spremnošću da se potpuno preda glazbi i svjetlima pozornice, njegovom upornošću i samouvjerenošću. “Ja to mogu; ja mogu biti najbolji”, zarana je postalo “ja sam najbolji”, kao Mišin trade mark, koji će mu priskrbiti naziv, pomalo ciničan, “Cassiusa Claya”, odnosno “Muhameda Alija domaće estrade”.

Unatoč tome što je bio “mjestimice pod stranim utjecajima”, Jugoton je vjerujući u skrivene mogućnosti ovog nadarenog i temperamentnog mladića odlučio da svojim slušačima predstavi Mišu Kovača u svojoj seriji: ‘Prva ploča’…”, napisao je Gotovac na ovitku Mišinog prvog singla, u jesen 1964. (Lijep običaj krajem 50-ih i dobrim dijelom 60-ih.)

Pjevački ideal

Ono što je bio Sinatra u odnosu na Crosbyja, a Presley u odnosu na Sinatru, Kovač je u odnosu na Robića, koji uzdignut na pijedestal domaće pop glazbe svojom ljepotom tona, preciznošću intonacije i jasnoćom dikcije određuje ideal pjevačke zvijezde tijekom 50-ih i na početku 60-ih… Poslušajte neke rane snimke Diklića, Novosela ili Šerfezija! I ne samo time. Likovna estetika ovitaka njegovih ploča, s kojih vas gleda staloženo lice zaglađene frizure, u sakou, s bijelom košuljom i kravatom, ideal je građanske (makar i socijalističke) uljudbenosti.

Uostalom, i letimičan pogled na hall of fame “vedre” iliti “zabavne” glazbe (naziv koji je ostao u uporabi i dan danas) početkom 60-ih otkrit će svakom ozbiljnijem poznavatelju “lakih nota” kako su lik i djelo Mate Miše Kovača odudarali od takvog, općeprihvaćenog pjevačkog ideala.

S iznimkom nekoliko manje zvučnih imena, poput Zlatka Golubovića (“beogradskog Celentana”), Perice Stojančića, Saše Popaza (poznatog po zanimljivim coverima Dela Shannona i Little Richarda) i razvikanog majstora interpretacije, ali prelaganog glasa, Đorđa Marjanovića te, naravno, solista u pionirskim rock i/ili vokalnim grupama (4 M, Melos, Problem): Zvonimir Krkljuš i Bruno Petrali, Stjepan Đimi Stanić i Drago Diklić, Marko Novosel, Toni Kljaković i Vice Vukov, Dušan Dančuo, Milan Bačić, Toni Leskovar, Đorđi Peruzović i Ivica Šerfezi, Vojin Popović, Dragan Toković, Krsta i Tihomir Petrović, Radoslav Grajić i Đuza Stojiljković, Miki Jevremović, Dragan Stojinić, mlađi brat Ive Robića - Nino i Lado Leskovar pjevali su pod snažnim utjecajima čvrsto ukorijenjenih stilova svjetske popularne glazbe, poglavito američke i talijanske, iz 40-ih i ranih 50-ih, jednu mješavinu belkanta i crooninga. Naravno, svatko primjereno svojem temperamentu i mogućnostima, ali uvijek s nagnućem prema Robićevoj “nepodnošljivoj lakoći izvedbe”. (Matt Collins je priča za sebe.)

Mate Mišo Kovač pojavio se upravo u takvom ozračju, na, kod nas, samom početku nove diskografske ere. U mnogočemu njegova priča podliježe stereotipu “prekonoćnog uspjeha”. Za razliku od nabrojene plejade solista, on nema pretpovijest radijskog, festivalskog, čak ni zapaženijeg koncertnog pjevača, jednako kao što za razliku od onih koji se prvi put na estradi pojavljuju s njim (ili godinu, dvije poslije): Bojan Kodrič, Žarko Dančuo, Boba Stefanović, Mirko Bačić, Oliver Dragojević, Krunoslav Slabinac, Dalibor Brun, Vjekoslav Jutt, Đani Maršan ili Duško Lokin, ne dolazi s (rock) grupom ili iz (rock) grupe. Praktički nepoznat, tek sa stažom “lokalnog sanjara”, poput anonimnog momka iz priče o “američkom snu”, dolaskom u diskografski Hollywood snima prvu ploču i put među zvijezde postaje izglednim.

 

Mišin prvi singl, “Ne mogu prestati da te volim”, prodaje se u desetak tisuća, istovremeno kada Šerfezi i Jevremović na ovicima svojih ploča ističu oznake “srebrnih” i “zlatnih” naklada. I premda su se EP ploče s četiri skladbe - “Ja odlazim” (više od 40.000) i “Vrijeme plakanja” (više od 30.000), a posebice “San Francisco” (više od 50.000) - prodale vrlo dobro, te opravdale očekivanja Gotovca i Jugotona, Mišo će tek pobjedom na sarajevskom festivalu Vaš šlager sezone, u proljeće 1969. s Novkovićevom “Više se nećeš vratiti” i prodajom većom od 200.000 (!) primjeraka opravdati očekivanja: i postati najtiražniji pjevač domaće pop glazbe!

 

Odlučivši se za “I Can’t Stop Loving You” Raya Charlesa iz 1962., skladbu koju na domaćem terenu nije nitko izvodio, bio je prisiljen sam napisati tekst - prvi i jedini put - kako bi, bruseći je tijekom ljeta 1964., s Magnetima, potpuno izrađenom izvedbom otklonio i najmanju mogućnost da mu maestro Gotovac uskrati snimanje prve ploče.

Iza zavjese

“Što znači život moj kad ti nisi tu…” “napada” vas iz auftakta prearanžirane “Ne mogu prestati da te volim”, kao da cijeli pjevačev život ovisi o te dvije i pol minute osjećaja urezanih u mali komad plastike. Skladbu je, čini se, prema predlošku Paula Anke (!) iz 1963., u brzim triolama, tzv. slow rocku, u odnosu na Charlesovu sporiju blues - gospel verziju i Don Gibsonov country and western izvornik iz 1958. (također u milijunskoj nakladi), priredio Bojan Hohnjec, aranžer prvih Kovačevih snimaka, klarinetist i saksofonist, jedan od utemeljitelja hrvatskog prijeratnog jazza.

Uostalom, Mišo “čita” Raya Charlesa još jednom, dva desetljeća poslije u skladbi Troya Sealsa “Seven Spanish Angels” (u prepjevu Bratislava Zlatanovića i Ivice Kasumovića - “Ti si pjesma moje duše”), kada joj nepogrešivim osjećajem za tržišno daje počasno mjesto, nazvavši po njoj svoj najprodavaniji album (još uvijek u prodaji!), više od 330.000 primjeraka!

 

Obožava Elvisa

No, uz “Seven Spanish Angels” vezana je još jedna zanimljivost. Naime, Charles ju je izveo u duetu s trećim Mišinim omiljenim pjevačem, Williejem Nelsonom! Reklo bi se: +5, za ukus “običnog zabavnog pjevača”! Naravno, prvo mjesto ostalo je sačuvano zauvijek za Elvisa Presleyja. Smatrajući ga nedodirljivim, Kovač nije nikad snimio nijedan njegov standard, a Elvisovu izvedbu “My Way” cijeni kao vrhunac pjevačkog umijeća i osjećajnosti.

No, zato je 1965., kao svoju treću snimku u Jugotonovoj seriji, ostvarenoj zajedno s Radijom Sljeme, Melodije tjedna VI (EP ploče s četiri najuspješnije izvedbe tijekom jednog tjedna) snimio “Se piangi, se ridi” - drugi veliki sanremski uspjeh “talijanskog Elvisa” Bobbyja Sola (nakon “Una lacrima sul viso”) – u prepjevu Marija Kinela: “Kad plačeš i kad se smiješ”.

 

I na taj način, posredno, odao je počast “kralju”. Usput, impresioniran Elvisovom aurom, dočekao je i trenutak kad ga je, početkom 70-ih, na jednom od svojih gostovanja preko Velike bare, gledao na povratničkoj turneji u Madison Square Gardenu!

Poslije višegodišnje apsolutne vladavine “bendovskih” pjevača, višeglasja i prevladavajućeg gitarističkog zvuka, pojava novih, dojmljivih i vokalno raskošnih interpreta soula Wilsona Picketa, Otisa Reddinga, Joea Texa ili Solomona Burkea kao da utire put i “jakim” pop glasovima Toma Jonesa, Engelberta Humperdincka, Solomona Kinga ili Johna Rowlesa.

To je, naravno, popraćeno i promjenom zvučne slike u kojoj se sve više ističe brass sekcija, a veliki je orkestar najčešće nošen pojednostavljenim ritmičkim obrascima R&B/soula.

Na našem se tržištu tijekom 1967. i 1968. pojavljuju “Green Green Grass of Home”, “Comin’ Home”, “Release Me”, “Last Waltz”, “There Goes My Everything” i “She Wears My Ring”, a pravu groznicu izaziva “Delilah” koja doseže nakladu od 180.000!

To je bio znak da se podigne zavjesa za nove domaće glasove “s muskulaturom”, koji se te i sljedeće 1969. redom pojavljuju: Leo Martin, Hamdija Čustović, Vladimir Savčić-Čobi (sa sastavom Pro arte), Duško Lokin, Đani Maršan, Dragan Antić, a Krunoslav Slabinac i Dalibor Brun napuštaju svoje rock grupe i započinju izgledne solo karijere. No, Mate Mišo Kovač već je bio tu.

ELIPSO

Izdvajamo