Nisu baš česti dani kad stanovnik Zagreba ima osjećaj da živi u normalnom gradu uljuđene države, a još su rjeđe večeri kad isti ima prigodu uživati na velikim koncertima kvalitetnih izvođača u prime timeu njihovih karijera.
Baš iz tih razloga INmusic, osim što iz ljeta u ljeto privlači i sve veći broj “furešta”, omogućava “domorocima” hvatanje aktualnih izvođača poput Arcade Fire, Michaela Kiwanuke, Kings Of Leon ili Kasabiana koje najvjerojatnije ne bismo imali prilike vidjeti i čuti uživo na solističkim koncertima u Hrvatskoj.
Nota bene, to su samo najveća imena iz trodnevne ponude ovogodišnjeg INmusica koji ni izdaleka, a na sramotu Ministarstva kulture, ne uživa potporu kakvu imaju Exit i drugi veliki open air festivali diljem Europe. U takvim uvjetima izgraditi u Zagrebu - koji je tek ove godine pokrio šest posto budžeta pa se stari novi gradonačelnik došao malo pofotkati na Jarunu - festival kvalitetan i posjećen poput INmusica bila je nemoguća misija za sve osim za tvrdoglavog, upornog i organizacijski izvještenog Zorana Marića koji je učio i na tuđim i na svojim greškama u zemlji koja je dobrom ukusu glazbi i mnogočemu drugome, pa i politici, odavno rekla laku noć.
Ponedjeljak, 19. 6. - Nikad bolji prvi dan
Gro lokalne publike, više zbog radnog dana nego zbog vrućine, došao je nakon gothic americane The Legendary Shack Shakersa kako bi uhvatio nastup Darka Rundeka i za prigodu proširen i pomlađen, prigodno nazvan ansambl ApoCalypso Now.
Darko Rundek
Teško je poreći ljepotu nastupu u kojem, kako reče Rundek, “zagrebački haustori učas mogu odvesti na Kubu” ili malo potom “u Indiju”. Na trenutke se činilo da je fakat preuzeo ulogu ovdašnjeg Toma Waitsa ili Paola Contea s kojima su ga svojedobno uspoređivali u engleskom tisku, no maštovitost Rundekove glazbe i stihova, unatoč zgodnim koreografijama i kostimografijama, ostala je malo previše “down in tempo” za Main Stage i njegov ponajveći nastup u karijeri kojim je ipak opravdao povjerenje i ukazao na to da bi na INmusicu svake godine barem jedan domaći izvođač - počevši s Pipsima, Urbanom, Pivom, Psihomodom, Jinxima, Letom 3 i TBF - trebao biti prezentiran u prime timeu.
Nakon Rundeka uslijedio je Michael Kiwanuka, mladi crnoputi pjevač iz Londona, afričkog podrijetla i glasa zbog kojeg ga je moguće ubrojiti u najimpresivnije soul i R&B pjevače današnjice, ali i svih vremena.
Pjesme su mu božanstveni vodopadi emocija, a u njegov bogati vokal kao da su se uselili dijelovi duša pokojnih crnih velikana poput Marvinea Gayea, Otisa Reddinga i Boba Marleyja, dok mu je rasno izmiješani bend ustrojen poput onih s Woodstocka. Šteta što ton-majstor nije jače “odšarafio” razglas OTP World Stagea kako bi ljepota Kiwanukina nastupa bila još prezentnija ili da ga organizator nije “smjestio” na Main Stage, no neka to bude izlika za “poziv” tom predivnom pjevaču i kantautoru u nekoj od narednih sezona INmusica ili nekog drugog festivala poput Outlooka ili Dimensionsa. Ako je u politici domoljublje odavno utočište najgorih hulja, retro i vintage definitivno je utočište ljudi dobrog ukusa koji ne robuju pomodnosti.
Potom je pravu “seobu naroda” izazvao nastup Arcade Firea čiju je premijeru na INmusicu prije koju godinu uništila njihova ton-majstorica, a i bend je tada donekle bio ravan i indisponiran. Sada, pak, ništa nije bilo prepušteno slučaju pa je tridesetak tisuća mladih i starih doživjelo kolektivni orgazam. Arcade Fire nisu oduševili samo uigranošću i preciznošću izvedbe s brojnim i tečnim međusobnim izmjenama instrumenata i pozicija, nego još više pitkom slojevitošću i rasplesanom kompleksnošću. Utjecaje je lako iščitati, a sežu, ako ćemo po abecedi i od početka nastupa, od ABBA-e do Neila Younga, odnosno od također kanadskog The Banda čiju reinkarnaciju igraju u posve drugačijem “glazbenom kozmosu” do David Bowieja kojem su posvetili osobno mi najdražu njihovu skladbu “The Suburbs” te od postpankerskog plesa Talking Headsa do pop simfoničnosti Beatlesa pa i od vjerskog zanosa Springsteena i rock’n’soul širine njegova The E Street banda do mraka i tjeskobe Joy Divisiona i Echo & The Bunnymena. Mogao bih nabrojiti na desetke imena koji su u rasponu od folka do funka, od rocka do disca, od popa do punka, utjecali na Arcade Fire, pri čemu ni u jednom trenutku taj bend u toj stilskoj raznovrsnosti ne gubi cjelovitost i prepoznatljivost, gorljivost i emocionalnost te razigranost i dinamičnost s prekrasnim elevacijama i moćnim krešendima. Win Butler je izrastao u ingenioznog i izvanredno kapacitiranog vođu, ako sam dobro prebrojao, deseteročlanog benda koji diše poput jednog dok njegova supuga Regine Chassagne, kad poželi, može biti i vrckava klavijaturistica i rock bubnjarka i disko kraljica, a sve to u postavi najvećeg i najvažnijeg indie-rock sastava današnjice. Nakon takvih albuma u portfelju i ovako moćnog nastupa za pamćenje - jednog od onih o kojem će se još desetljećima zasluženo raspredati priče i legende, kao o onome Talking Headsa iz Doma sportova ranih osamdesetih - Arcade Fire zaslužuju postati velikima poput R.E.M., na čiji su me nastup prije više od dvanaest godina s The Bambi Molestersima ispred bečkog dvorca Schönbrunn također podsjetili, ili U2, čiju magnitudu i masivnost, premda je apsolutno zaslužuju, vjerojatno i nažalost neće dosegnuti zbog disperziranosti ukusa publike i glazbenih trendova.
Utorak, 20. 6. - Alt-J nije opravdao svoju pozivnicu
Poput ponedjeljka, tako ni u utorak, ako ste se željeli posvetiti događanjima na dvjema glavnim pozornicama, nije bilo mogućnosti jednom izvjestitelju popratiti nastupe na Hidden i Balkan Goes North Stageu, no fokus publike ionako je bio na World i Main Stageu na kojem je prvo obavezno ime bilo The Strange iza kojih se ponovno “skrivaju” ne stranci, nego dobri nam znanci iz The Bambi Molestersa i Chris Eckman iz The Walkaboutsa koji su se iskazali kao jedan od dva “highlightsa” druge večeri INmusica. Posrijedi je bio decentan, maštovit i dorečen spoj najboljeg instrumentalnog rock benda na svijetu koji, eto, igrom slučaja dolazi iz Hrvatske iako jezdi tragom Crazy Horsea i Chrisa Eckmana kao ugodnog i dojmljivog vokalista na tragu Nicka Cavea i Marka Lanegana, samo smirenijeg tona u kolopletu americane, baroque-popa, country-rocka, surfa, twanga i niza drugih žanrova u kojima su uz Dinka i Dalibora na gitarama briljirali i puhači, pouzdana ritam-sekcij a bračnog para Furlan - Zaborac i klavijaturist Luka Benčić iz riječkog americana benda My Buddy Moosea. Šteta što ih nije gledalo više ljudi, no tako je to kad se na INmusicu svira na Main Stageu u šest i petnaest popodne.
Alt-J
Alt-J, nažalost, premda se ni tom engleskom triju ne može poreći dobar ukus, ipak nije opravdao pozivnicu jer je njihov cizelirani spoj engleskog folka 60-ih, alternativne elektronike, indie-rocka i suvremenog R&B-a u konačnici ipak ispao hladan, rezerviran i nekako distanciran, osim za engleske navijače iz prvih redova.
Osobno sam očekivao više, ali to je pružio jedan drugi trio; beogradski Repetitor koji je doslovce pomeo World Stage i pred njime natiskanu publiku bučnom i žestokom smjesom ostavštine Sonic Youtha, The Stoogesa, Obojenog programa i Nirvane na čiji su me nastup na Readingu s početka 90-ih podsjetili vitlanjem kosa i mlaćenjem svojih instrumenata.
Repetitor
Taj momak i te dvije djevojke jedva da imaju, i to zajedno, nešto više kila od autora ovog teksta, ali energija koju isijavaju razumljiva je svima pa i onima koji ne govore srpski. Njihovu prekrasnu buku “razume ceo svet”, a zanimljivo je da su i lider najboljeg srpskog benda i nova premijerka Srbije porijeklom iz Hrvatske.
Nakon takvog Repetitora čak su se i superzvijezde rocka 21. stoljeća Kings Of Leon doimali tek solidno.
Kings of Leon
Daleko od toga da uživo ne znaju pružiti dobar šou, sve je kod njih kao po špagi pa čak i dovoljno napeto, moćno i masivno, posebice u skladbama s prva dva albuma na kojima su se doimali poput “spoja na slijepo” Creedence Clearwater Revivala i The Strokesa, odnosno sukoba južnjačkog rocka i njujorškog punka. Zvuk gitara im je zavidan, Calebovo grlo i dalje rašpavo, no danas su ti sinovi i nećak baptističkog propovjednika tek dobro podmazana pop-rock mašina na tragu ideje o “U2 moderniziranog južnjačkog rocka”, ali s manje supstance od vlasnika albuma “Joshua Tree” čijih se 30 godina upravo navršilo. Još brojnijoj publici nego u ponedjeljak na Arcade Fire to nije smetalo da se dobro zabavi, ali okorjeli rock kritičar kaže da su Kings Of Leon tek uigran stadionski rock bend zgodnih momaka Followill.
Stoga nije bilo druge nego skupiti zadnje atome snage i zaputiti se ka Hidden Stageu kako bi se u jedan po ponoći uhvatio nastup engleskog trija Public Service Broadcast. Na koncu je to bio drugi “highlight” druge večeri INmusica jer PSB, iako bez vokala, a u formi radijske emisije, furaju bjelački post-punk i disco-funk na tragu A Certain Ratia, Materiala i Beta Banda s projekcijama isječaka iz dokumentarnih i propagandnih filmova. S tim snimkama nas podsjećaju zašto je industrija bila tako bitna te zašto su socijalizam na Istoku i socijalna država na Zapadu bili i ostali najprimjereniji sistemi za radnog čovjeka. Sjajan bend s važnom idejom, a pored obližnjeg Teslina tornja to je bila i inteligentna poanta druge večeri INmusica.
Srijeda, 21. 6. - “Bolji festival ne možemo tražiti”
Dvanaesti INmusic nastupima su u srijedu, između ostalih, okončali hard rock bend Danko Jones, koprivnički folk-rokeri Ogenj, keltski folk-pankeri Flogging Molly, afro-cubanisti Orchestra Baobab, engleski punk-duo Slaves i njemački house-duo Booka Shade te electro-rokeri Kasabian, no zbog rokova predaje ovog teksta o tome u Jutarnjem listu ili na portalu jutarnji.hr (eventualno) čitajte u petak. Za kraj, INmusic je ponudio i uživanciju i edukaciju, i popularnost i kvalitetu, i širinu i koherentnost programa. To bi trebala biti poanta svakog velikog glazbenog festivala pa budimo ponosni i sretni što u Zagrebu i Hrvatskoj imamo taj i takav INmusic jer boljeg je zasad u nas, budimo realni, nemoguće tražiti ili očekivati. Uostalom, da je slab, bi li na njega dolazili i “furešti”, a ne samo “domoroci” i bi li se našao na mapi najcjenjenijih open air festivala u Europi? Objektivno, zamjerka ide na buku iz popratnih šatora koja narušava zvuk s pozornica s kojih je neke izvođače možda trebalo zarotirati radi još boljeg ukupnog dojma. Subjektivno, jer mrzim sunce i vrućinu, INmusic bi bio još ugodniji da se održava u drugoj polovici svibnja umjesto početkom ljeta, no tada bi bilo teže dobiti jake izvođače. Stoga, red je na mlađima da uživaju, a na starcima da ostanu doma i budu kuš.