'TRIPLICATE'

NOVI ALBUM BOBA DYLANA 'Velika američka pjesmarica' s glasom koji više podsjeća na klokotanje vodokotlića u koji je netko nasuo šoder nego na Sinatru

FILE PHOTO: U.S. musician Bob Dylan performs during day 2 of The Hop Festival in Paddock Wood, Kent on June 30th 2012. REUTERS/Ki Price/File photo
REUTERS

U protekle dvije godine Bob Dylan, koji je napokon došao u Švedsku primiti Nobela, ali je zasada ostao dužan predavanje za koje bi dobio i financijski dio iste nagrade, počastio nas je s dva jednostruka albuma na kojima je obradio pretežito manje uspješne pjesme iz opusa Franka Sinatre i onih koji su skladali i pisali pjesme za tog, najvećeg pjevača 20. stoljeća.

Nije prvi put Dylanu da u autorskom opusu napravi pauzu koju popunjava obradama tuđih skladbi, i to s dva ili tri tako slično koncipirana izdanja zaredom, no nikada prije toliko ekstenzivno i toliko izvan njegovog izvođačkog diskursa koliko je to slučaj sa “Shadows In The Night” (2015) i “Fallen Angels” (2016) te netom objavljenim, ne samo trećim u nizu nego čak trostrukim albumom “Triplicate” s obradama standarda “velike američke pjesmarice”.

Tuđe skladbe

“Triplicate” nije iznenađenje kakvo je predstavljao “Shadows In The Night” ili podjednako iznenađujući “Christmas In The Heart” (2009), ali je finalna potvrda koliko je Dylan vješt i u onome što je na neki način dokinuo kao glavnu okosnicu nekadašnje američke popularne glazbe. Naime, do njegove pojave bilo je uobičajenije da neki pjevač ili pjevačica pjeva skladbe drugih autora nego vlastite. Mnogi od hitmejkera do sredine 60-ih čak su sjedili u istoj, “Brill Building” zgradi, svojevrsnoj glazbenoj verziji holivudskih filmskih studija.

 

Tin Pan Alley

Takav sistem, zvan “Tin Pan Alley”, premda i danas imate poduži niz pjevača i pjevačica koji se oslanjaju na tuđe autorstvo, u većoj je mjeri kolabirao ne toliko nakon uspona Elvisa i prvih rock & roll zvijezda 50-ih koliko baš s pojavom Dylana, a za njim i The Beatlesa. U tom smislu gotovo je nevjerojatno koliko se Dylan dobro snalazi u naizgled mu dalekom, “šlageraškom” repertoaru koji su nepobitno pjevali i veći i bolji pjevači od njega, ali ne baš i autori njegove magnitude.

Prilično je hrabro da se itko s glasom poput Dylana danas, a koji više podsjeća na klokotanje vodokotlića u koji je netko nasuo šoder nego na Sinatrinu melodioznost, čistoću, boju i voluminoz­nost, upusti u “veliku američku pjesmaricu”. Ako to nije iznenađenje ni kad je posrijedi Willie Nelson, koji je nedavno objavio sličan album “Summertime” s pjesmama iz pera Gershwina, a ni kad je sa svojom rašpom na sličnom repertoaru, raširenom na pet albuma, Rod Stewart tijekom prve dekade 21. stoljeća zaradio lijepu svotu novca, Dylanov pristup je bitno drugačiji pa i radikalniji.

“Triplicate” u većoj mjeri nego “Shadows In The Night” i “Fallen Angels” počiva i na krasnim aranžmanima puhača, no i sada je Dylan prilično izmijenio stilistiku, ponegdje čak i suštinu odabranih skladbi poput “September of My Years”, “That Old Feeling”, “The Best Is Yet To Come”, “As Time Goes By” i “Stardust”, da spomenem tek najpoznatije među ovih trideset obrada. Naime, snima ih u daleko starijoj dobi nego su to činili Sinatra i njegove kolege te ih i predstavlja u još tronutijim, tužnijim, sjetnijim, prosušenijim i šparnijim aranž­manima. Glupo je Dylana porediti s drugima, no “Triplicate” više vuče na neke ranije radove Toma Waitsa nego na Sinatrinu raskoš kakvom je dominirao dok ga s trona nisu skinuli Beatlesi.

Sjetne balade

Još zanim­ljivije, Sinatra je rock & roll smat­rao “lažnim i pogrešnim”, a Dylan sredinom 80-ih izjavio da je “Tin Pan Alley” kao sistem proizvodnje glazbe “gotov” jer je dokazao da je moguće “uspjeti s vlastitim pjesmama”.

Ipak, ta dva velikana američke glazbe “našli su se zajedno” tridesetak godina kasnije na zasad posljednja tri albuma Boba Dylana kojima je ukazao da i danas može činiti čuda, ne samo u rocku, folku, bluesu ili countryju nego i na “Tin Pan Alley” teritoriju čiji je zaštitni znak desetljećima bio Sinatra i njemu srodni pjevači i pjevačice te autori poput Irvinga Berlina, Hoagyja Carmichela, Hermana Hupfelda i drugih. Na svoje poznavanje američke glazbene baštine ukazao je i majstorskim radijskim emisijama “The Theme Time Radio Hour” iz kojih kao da su izrasli “Triplicate” i dva prethodna “šlageraška” Dylanova albuma.

 

Premda je neprocjenjivo slušati kako pod stare dane pjeva, primjerice, spomenutu “The Best Is Yet To Come” jer to se zove životni optimizam, čak i ako nedaleko od nje stoji depresivna “September Of My Years”, šteta je što se Dylan na “Triplicate”, kojim caruju sjetne balade, nije više upustio u pjesme s ritmom swinga koji mu savršeno pristaje i to je zapravo jedina mana ovog albuma.

S “Triplicate” Dylan, dakle, zatvara posvetu “velikoj američkoj pjesmarici” i “Tin Pan Alleyu” koji je na neki način dokinuo, a pitanje je tek kakvo će biti novo poglavlje u njegovom opusu. Možda nas u “jeseni” njegova života doista tek čeka “ono najbolje”.

ELIPSO

Izdvajamo