U doba globalne popularnosti franšize “50 nijansi sive” i njenih kopija, čovjek bi očekivao da će Depeche Mode, kojima je S&M imaginarij odavno upisan u njihov genetski kod, još izraženije zaigrati na “tamniju stranu” ljudske seksualnosti. Četrnaesti studijski album amblematskog i veteranskog synth-pop trija koji i danas čine Dave Gahan, Martin Gore i Andy Fletcher zaista i donosi “tamniju stranu”, ali ne seksualnosti nego socijalnog, političkog i ekonomskog promišljanja svijeta nakon Brexita, Trumpa i posvemašnjeg kaosa (povampirenog kapitalizma i demokracije nagrizene profašističkim populizmima) kao posljedice odbijanja preslagivanja odnosa između kapitala i rada, profita i plaća, banaka i dužnika, (političke) aristokracije i (sužanjskog) demosa.
To da se nitko drugi doli Dave Gahan, do prije nekog vremena zainteresiran uglavnom za narkotike i seks, svojim ili stihovima Martina Gorea na “Spiritu” pita gdje je revolucija, odnosno zašto smo se u “post-truth” dobu kolektivno predali “dezinformacijama”, “izgubljenim političkim vođama” i “apatičnom oklijevanju”, više spada u repertoar pokojnog Joea Strummera nego frontmena najslavnijeg sastava u povijesti synth-popa pa i cjelokupne elektronske glazbe čiju su koncertnu poziciju tek unatrag desetak godina počinjali nagrizati najlukrativnije DJ zvijezde 21. stoljeća.
Kontekst je čak i širi od toga jer Depeche Mode u produkciji Jamesa Forda iz Simian Mobile Disca na “Spiritu” - unatrag četvrt stoljeća glazbeno najjačem, najdorečenijem i najukusnijem albumu s besprijekornom fuzijom Krautrocka, synth-popa, trip-hopa, glitcha i suvremenih elektronskih ambijentala - razmatraju ključno pitanje današnjice. Ono se odnosi na devoluciju homo sapiensa, neovisno o tome pod čijim zastavama, parolama i idejama u ovom ili onom kutku Zemlje “radije stenje nego djeluje” (Pascal Bruckner), “prazan iznutra” i “bankrotirane savjesti”; unatoč ili baš zahvaljujući digitalnoj tehnološkoj revoluciji koja je i čovjeku i društvu do sada donijela više zla nego dobra.
Ukratko, ako ponovo ne uspostavimo pravednije i pravičnije, empatičnije i smislenije te za 99%, a ne samo za 1% najbogatijih prosperitetnije (globalno) društveno uređenje, doslovno ćemo (p)ostati “sjebani” kako nam to u finalnoj “Fail” sugerira dešperatni i depresivni Gahan. Pitajući se gdje je revolucija, kao da su staru S&M odu “Master And Servant” na zanimljiv način “transferirali” iz sfere seksa u domenu ekonomije koja već dugo nije “čovjekova sluškinja” (Rene Passet) nego njegova okrutna, hladna i bešćutna gospodarica. U prijevodu na hrvatski, zašto je socijalizam, danas, privilegija samo zbog pohlepe palog najvećeg hrvatskog kapitalista Todorića, državne birokracije koja mu drži skute, prenapuhane lokalne samouprave i zaposlenika javnih poduzeća, a ne i svih drugih građana koji nisu posrnuli zbog vlastitih nego zbog sistemskih pogrešaka ovakvog kapitalizma?