U „kvartu bez groblja i bez rodilišta“, u Vinogradskoj bolnici, kamo se upućuju njegovi bolesni stanovnici, čulo se da je jučer preminuo skladatelj i pjesnik Zvonko Špišić (r. 26. II. 1937).
Krajem travnja pretrpio je moždani pa srčani udar, a posljednih nekoliko dana u bolnici nije bio pri svijesti. Uz to je bolovao i od kronične upale pluća.
Bio je izuzetan umjetnik: na kartu bijelog svijeta upisao je Trešnjevku (Trešnjevačka balada, 1969), ali isto tako njen „periferijski“ duh, u malo kasnijoj šansoni „Bicikl“. Stihove za kultnu „Baladu“ napisao mu je Drago Britvić, ali nekako se podrazumijeva da joj je pisac sam skladatelj – Zvonko Špišić. Uostalom, Britvić je kao student, podstanar, živio u istom kvartu, to jest u „crvenoj“ općini.
Skladatelj Špišić volio je surađivati s „trešnjevačkim“ pjesnicima, kakvi su bili, primjerice, Milivoj Slaviček (Partija karata) ili Ivan Slamnig (Barbara), koji su živjeli 50-ak metara zračne linije od njega, u Čakovečkoj ulici. U drugom pak dijelu općine stanovao je pjesnik Zlatko Tomičić. I svi su oni, kao i Stjepan Jakševac, bili sudionici Špišićeva prijelomnog LP-ja „Pjesme iz prizemnih ulica“, iz 1970. Na njemu su se sabrali „Milioner“ i „Kockar“, pa „Vrata od ruža“, čiji su tekst supotpisali Vesna Parun i – Zvonko Špišić. Od svih tih poznatih pjesama, samo je „Trešnjevačka balada“ postala svojevrsna himna.
Suradnju s vrhunskim pjesnicima, s kojima je Špišić radio, praktički od konca 50-ih, kada je otvorio svoju glazbenu karijeru, a koja je počivala na samoukosti, skladatelj je okrunio povratkom u vlastito susjedstvo, i to s pjesmom „Barbara“ spomenutog Slamniga. Bila je izvedena 1975. na Splitskom festivalu i postala hit. Još prije te glazbene izvedbe, „Barbara“ je zauzela časno mjesto u svim antologijama hrvatskog pjesništva XX. stoljeća, tako da je kompozitor postavio pred sebe „nemoguću“ misiju. I savršeno je ispunio.
„Trešnjevačka balada“, „Barbara“ i „Suza za zagorske brege“ (1972) čine trojstvo u Špišićevu skladateljskom opusu od preko 300 ostvarenja. Što reći za „Suze“, koje je skladatelju donijela 15-godišnja djevojčica Ana Bešenić, a on ih je uglazbio tako da su, poput nekih pjesama njegova prijatelja Arsena Dedića, postale „narodna“ popijevka? Posljednji puta ovaj ih je inmemoarist čuo na ispraćaju kolege Tomislava Židaka. Kao u stihovima te nezaboravne pjesme „dišiju rože – rascveteni (je) maj“, a „našeg“ Zvonka Špišića više nema. Pa ipak, tu su njegove skladbe, njegova muzika.
Još je puno kajkavskih šlagera napisao ovaj autor, još je zabilježio mnoge šansone na zagrebačkom kajkavskom. U „Biciklu“ su, opet, „zaigrali“ agramerski idiomi, pa i psovka, česti „šlagvort“ ovog specifičnog jezika kojim se Špišić poklonio stanovnicima trešnjevačkog „kvarta“ i cijeloga Zagreba.
U svojim posljednjim intervjuima Špišić je izjavio da njegovog Zagreba, pa ni Trešnjevke o kojoj je pjevao, više nema, odnosno da se osjeća kao posljednji Mohikanac, što je blizu istine. Dovoljno je, napokon, prošetati do Špišićeva Trešnjevačkog placa, pogledati tornjeve svetog Josipa, pa potvrditi tu činjenicu.
Proljeće je, opet, zazelenilo, ali njegovog kvarta prizemnica, malih kuća „utopljenih“ duboko u dvorištima s voćkama, odavno nema. Gradske pumpe tzv. franceki zaboravljeni su. Trešnjevačko kino, koje se zvalo Triglav, u Okićkoj, mlađi pamte jedino kao samoposluživanje. A gostionica „Dvije lipe“, kod istog placa, a koju je pak opjevao Arsen Dedić, postala je salon igara na sreću. Jednostavno, vrijeme ide, nadživljuju ga dobre pjesme, u kojima je Špišić sabrao duh jednog vremena i izgubljenih generacija.
Trebalo je 70-ih pohađati trešnjevačku gimnaziju, onu između placa i skladateljeva doma, u Dobojskoj, da bi se razumjela popularnost Zvonka Špišića. Poslije škole obično smo išli u slastičarnu na Končarevoj – danas, opet, Tratinskoj. A samo su rijetki imali prilike vidjeti tada prezaposlenog Špišića, koji je stanovao jednu kuću dalje. Bili su važni samo zato što su ga vidjeli u-živo, a ne na nekoj naslovnoj stranici. Poslije je u istoj kući, prizemnici, otvorio kafić „Bicikl“ i bilo ga je lijepo vidjeti u prolazu, kako sjedi za nekim od stolova na terasi.
Iz Špišićevog životopisa važno je spomenuti bar nekoliko činjenica. Pored autorskog opusa bio je on potpredsjednik, predsjednik (1980 – 1984) i tajnik Hrvatskog društva skladatelja. Bio je, isto tako, predsjednik ZUH-a (Zajednice umjetnika Hrvatske). U nekoliko navrata bio je i direktor zagrebačkog festivala zabavne glazbe. A pored glazbenih obavljao je i društvene dužnosti, te je bio zastupnik u Hrvatskom saboru (1972 – 76) odnosno odbornik u Skupštini grada Zagreba (1982 – 86). Za svoj umjetnički i društveni rad primio je 60-ak najviših nagrada.
U ono slavno doba festivalske popularne kulture Špišić je bio „po broju izvedenih pjesama i nagrada“ prvi na glazbenim festivalima u Zagrebu i Krapini, a treći „po broju nagrada“ u Splitu. Mimo navedenog skladateljskog opusa, objavio je tri knjige vlastitih pjesama i održao osamnaest samostalnih izložbi slika. Jer, bavio se i slikarstvom.
Bilo kako bilo, Špišićev doprinos Zagrebačkoj školi šansone svakome je najprezentniji. Zajedno s onim Dedića, Hegedušića i drugih. Svaki je skladatelj nekako određen svojim zavičajem. I određuje taj isti zavičaj, daje mu smisao i srce, kao što ga je Zvonko Špišić dao Zagrebu i Trešnjevci. Najbrojnija zagrebačka općina izgubila je svog začinjavca.
U jednom od prvih spotova „Trešnjevačke balade“, s početka 70-ih, Špišić se provezao, u kadru, i Pongračevom, koje spominje u njoj. Čak je dvaput obišao „mali“ plac na uglu Baštijanove i Vitezićeve (prije Puljske). Kada se pogledaju te kućice, na ekranu, svakome je jasno da ih odavno nema, ali one žive u stihovima i glazbi te nezaboravne pjesme. Malo dalje je Selska ulica, kojoj je Špišić, također, posvetio pjesmu: „Od Selske do vječnosti“, jer je znao da u svakom globalnom postoji zrno lokalnog. I obratno.
Premda „ograničen“ svojim jezikom i krajolikom rodnog grada, Špišić je svjesno pripadao velikoj obitelji europskih šansonjera. Zato je i jednu od svojih kompozicija nazvao „Pisme gosponu J. Prevertu v Pariz“, baš „gosponu“. Francuz Prevert je, napokon, pripao njegovim, trešnjevačkim pjesnicima, kakvi su bili Slamnig i Slaviček, pripao je krugu umjetnika i ljudi u kome se „zlatni dečko“ s Trešnjevke našao po vlastitom djelu.
Kao pjevač, Zvonko Špišić se isticao samosvojnom interpretacijom i specifičnom, prepoznatljivom bojom glasa. Kao rođeni Zagrepčan nosio je leptir-mašnu nekako prirodno, kao da mu je pripadala, iako je dolazio s Trešnjevke, gdje je i kravata bila više rijetkost no običaj. Bio je sam i jedini u rodu trešnjevačke aristokracije, koju su oplemenile kumice s placa, stari dečki i cure.
Premda se Zvonko Špišić povukao s pozornice 1999. njegove su pjesme nastavile živjeti svojim životom. One će živjeti i dalje, sada, kada je pjesnik otišao sa životne pozornice, utjelovljujući duh vremena. Bile su i ostale životne uhodeći stvarnost i san neke ljepše stvarnosti. U sebi čuvaju Zagreb koga je trebalo voljeti, kao što ga je volio gospon Zvonko.