ABBA je bila i ostala najgenijalnija pop grupa na svijetu, čak i ako u obzir uzmete pop repertoar ostavštine Beatlesa, a i nakon raspada tog “najboljeg izvoznog proizvoda Švedske” - uz automobile Volva, namještaj Ikee i Gripenove avione za koje Hrvatska nema love, a ni realne potrebe, ali bi ih svejedno mogla kupiti na kredu - kompozitor njezinih hitova Benny Anderson objavio je niz albuma. Od onih skandinavske folk-glazbe poput “Klinga mina clockor” na kojem je nastupio kao harmonikaš, “November 1989” i niza u okviru Benny Anderson Orkestera, do mjuzikala “Chess”, “Kristina fran Dumevala” i “Mamma Mia!” čijem je prvom filmskom izdanju kumovao kao izvršni producent.
Igrom slučaja, dok se na Visu snimaju kadrovi za zabavnu glazbenu komediju “Mamma Mia! 2”, Anderson je za Deutsche Grammophon objavio mnogo kontemplativniji album “Piano”, premda je i on u dobroj mjeri zasnovan na skladbama koje je ispisao za ABBA-u, ali iza BAO i druge solističke albume. Prije njega iz svijeta pop i rock glazbe na katalog DG-a stigli su Elvis Costello, Sting i Tori Amos, no Benny je svoju tranziciju iz popa u klasiku izveo još umješnije. Kao da između ta dva svijeta nema razlika pa ni granica premda će reći kako sebe ne smatra baš dobrim pijanistom. Skromno jer i nakon raspada ABBA-e svakodnevno provodi po desetak sati za klavirom.
U magazinu Variety izjavio je da već četvrt stoljeća dominantno sluša klasičnu glazbu jer “pop je za mlade”, a negdje sam pročitao i da prije spavanja u krevetu već godinama sluša Bacha, što mi je i osobno bila prva asocijacija na Andersonove pijanističke transkripcije. Ne znam što bi na Bennyjev “Piano” rekli kritičari klasične glazbe, no meni se čini da je ugođaj njegovih skladateljski uznositih, ali i pred Bogom poniznih skladbi, definitivno klasični, čak i kad vam u uhu zvoni dobro poznata pop melodija.
Uz to, u ovim solističkim Bennyjevim izvedbama - jednostavnim i ekonomičnim, a slojevitim i bogatim - na samu površinu izbili su melankolija, sjeta i nostalgija koje su se i pod savršenim slojevima pop aranžmana i instrumentarija nazirale u poletnim, često i zavodljivo plesnim hitovima ABBA-e koje je ovdje ipak ostavio po strani.
Kao da je ogulio sve slojeve ugode i sreće skandinavskih života ne bi li došao do same srži, a to je ipak tuga, prekrasne glazbe koja kao da je nastala negdje na pola puta između Bacha i Beatlesa. Posebno je zgodno kad u svoje izvedbe ubaci malo ragtimea, jazza ili bluesa, odnosno kad u pozadini začujete i motive prispjele iz skandinavske narodne glazbe, baš poput, nekoć davno, odjeke slavenskih plesova u radovima Dvoraka.
Bennyjeve izvedbe sadrže i klicu romantizma i baroka, bez ozbira na pop ili folk izvorište, a konačan rezultat je neodoljiv uvid u senzibilnu dušu jednog velikog kompozitora. Možda i zato što je napokon stigla kišna jesen, već danima mi se ne sluša gotovo ništa osim Andersonovog “Piana”.