ZAGREB - Sve do pojave INmusica, Hrvatska nije imala pravi open-air festival s internacionalnim izvođačima.
Činjenica da će se INmusic, nadajmo se uspješno jer kriza drma sve pa i festival koji je ostao bez generalnog sponzora, održati sedmi put u gradu i državi koji - za razliku od Novog Sada i Srbije s Exitom - nemaju nimalo sluha za jednu takvu kulturnu manifestaciju nego joj gradske vlasti čak i podmeću klipove pod kotače bezobrazno visokom naplatom jarunske livade i nizom drugih nepodopština, dovoljno govori o upornosti organizatora da održi festival na životu i gladi publike za ovakvim događajima.
Primjerice, austrijski organizator Radar Festivala povukao se s hrvatskog tržišta, a Rokaj Fest je opet u problemima. U međuvremenu dobili smo Terraneo koji će se drugi put održati ovog kolovoza u Šibeniku.
Priča o konkurenciji
Kako će se raspletati priča o konkurenciji između INmusica i Terranea ostaje vidjeti, no definitivno će doći do još jače programske profilacije oba festivala koja svojom veličinom za sada ostaju na razini takozvanih boutique open-air (do 25.000 ljudi), što samo po sebi nije loše, iako valja reći da takvim festivalima jest otežan pristup do onih headlinera kakve u svojim programima imaju Glastonbury, Reading, Roskilde, Rock Am Ring, Primavera i drugi najveći europski open-air festivali s kojima se INmusic kao naš najveći i najvažniji open-air festival, premda ga je nedavno i CNN uvrstio u 50 najboljih festivala na svijetu, ipak ne može nositi jer Hrvatska nije tržište poput Britanije, Njemačke ili Španjolske pa s apetitima treba biti realan.
Ponikao u dvorištu Studentskog centra pod imenom Zagreb Music Festival i s Morcheebom kao headlinerom, zahvaljujući i naporima nažalost pokojnog pregaoca kulture SC-a Stjepana Mušure, INmusic je prvu pravu godinu odradio na Šalati s Morriseyem i Franzom Ferdinandom kao headlinerima, a potom se festival 2007. preselio na iznimno lijepu i svrsishodnu lokaciju na Jarunu.
25 tisuća ljudi dnevno
Tih sedam godina posve je dovoljno vrijeme za realnu ocjenu INmusica koji možda nije rastao brzinom koju su neki željeli ili očekivali, ali je postao solidan, gradski, ugodan, pretežito alter-rock i world music festival okrenut potrebama prvenstveno domaće publike, s nizom izvođača koje vjerojatno ne bismo u tih sedam godina imali priliku vidjeti i čuti uživo u Zagrebu i Hrvatskoj ili bi to bilo na kapaljku i po mnogo većim cijenama pojedinačnih ulaznica.
Dobar odnos cijena ulaznica i programske ponude bio je i ostao modus djelovanja INmusica, zbog čega je i dogurao do 20.000 ili čak 25.000 ljudi dnevno u protekle dvije godine, iako se tek ovog ljeta prvi put održava vikendom.
Domaći izvođači
Organizacijski propusti iz prve jarunske godine su zaboravljeni, lekcije su naučene pa sve funkcionira skladno i bez većih propusta, iako će uvijek biti onih koji se (ne)opravdano žale na neka preklapanja određenih izvođača. No, dobit publike ipak je bila veća od nekih programskih nelogičnosti u koje bismo mogli ubrojiti i pozivnicu olinjalom Billyju Idolu, a ja bih rekao i Jamiroquaiju.
Primjerice, uživali smo u veličanstvenim nastupima The Flaming Lipsa, Kraftwerka i Mobyja, doživjeli sjajna izdanja Nicka Cavea, Franza Ferdinanda, Arcade Fire, Iggy & The Stoogesa, Alice In Chains, Sonic Youth, LCD Soundsystem, !!!, TV On The Radio, Art Brut, The Streets, Tinariwen, Amadou & Mariam, a pride dobili i Massive Attack, Asian Dub Foundation, Rokiu Traore, Tricky, Editors, The Hold Setady, New York Dolls, Yeah Yeah Yeahs, The Flogging Molly i niz drugih izvođača.
Domaći izvođači mogli su imati važniju ulogu, a bilo je i godina kad smo kukali što nam INmusic nije doveo ovog ili onog inozemnog izvođača, ali u suštini prvih sedam godina nije bilo loše. Imalo se što i vidjeti i čuti. Sada ostaje borba za što atraktivnija imena iz već dosegnutog ranga izvođača.
Recimo, bilo bi jako lijepo premijerno ugostiti Jacka Whitea, The Black Keys, My Morning Jacket, Paula Wellera, PJ Harvey, Bon Iver, Lucindu Williams, Rya Coodera, da spomenem tek neke od onih koje nikada nismo imali priliku čuti uživo na Jarunu, a snimili su izvrsne albume u posljednje vrijeme. Takva imena dodatno bi proširila programsku koncepciju INmusica.
Nedostižna liga
Bez sustavne potpore velikih sponzora, grada i države ta “liga” baš i nije dostižna. Ove, teške i krizne godine moramo i možemo biti zadovoljni s New Orderom čiju premijeru već dugo čekamo, Planom B kao novim britanskim soul-pop zvijezdama, Franzom Ferdinandom koji će predstaviti nove pjesme s nadolazećeg albuma, Gorillaz Sound Systemom, švedskim “Beatlesima” Mando Diaom, Gogol Bordellom, Tamikrestom koji Tinariwenu dođu poput nekoć The Clasha Stonesima i raznim drugim imenima.
Očito, INmusic i ovog ljeta, kao i protekle dvije sezone, želi zahvatiti i dio pop publike. U svakom slučaju valjalo bi se kloniti repriznih festivalskih nastupa, osim ako to nisu The Flaming Lips, Moby ili Kraftwerk koji su oduševili svojim nastupima, ali legitimno je i dovesti neke od izvođača koji su nas oduševili solističkim koncertima.
Naša publika mora se naviknuti da smo izašli iz razdoblja u kojem smo bili sretni što smo imali prigodu nekog izvođača vidjeti jednom i nikada više. Sada se valja naviknuti da neke izvođače možemo pa i želimo gledati nekoliko puta. Recimo, ja bih opet Arcade Fire jer znam da oni mogu bolje ili Wilco jer su genijalni.