Nakon osam godina kultni britanski bend The Cult vraća se u Zagreb. Post punk rock grupa koja je ’80-ih i ’90-ih bila na vrhuncu slave, unatoč tome što su se članovi benda nekoliko puta rastali pa ponovno sastali, i danas vrlo uspješno djeluje na svjetskoj glazbenoj sceni.
Od njihova osnutka prošle su 33 godine, a upravo u činjenici da je The Cult nastao u Orwellovoj godini, a istodobno i Apple krenuo sa svojom kampanjom “1984” predstavivši svoje novo osobno računalo Macintosh čime je započelo novo tehnološko doba, pjevač Culta Ian Astbury vidi dublji smisao postojanja grupe. S karizmatičnim frontmenom, kojem je Oliver Stone svojedobno ponudio ulogu Jima Morrisona u filmu “The Doors”, pa je tek nakon njegova odbijanja angažirao Vala Kilmera, razgovarali smo uoči Cultova koncerta u Zagrebu koji će se održati sutra, 27. lipnja, na Šalati u sklopu Zagreb RockFesta.
Što publiku ovaj put čeka na vašem nastupu?
- Definitivno odličan performans. Bend zajedno svira u ovom istom sastavu već dugo. Prošle godine imali smo 19 nastupa, a samo u ovoj godini odradili smo 17 koncerata, tako da smo stvarno dobro zagrijani. Svirat ćemo set naših kultnih pjesama “She Sells Sanctuary”, “Rain”, “Fire Woman”, “Sweet Soul Sister”, “Lil’ Devil”. Tu je i “Spirtwalker”, kao i stvari s našeg albuma iz 1994. poput “Gone”, ali i s “Hidden Cityja”, Cultova posljednjeg izdanja. Bit će to dobar balans naših materijala s deset studijskih albuma koje smo izdali, a koji zajedno odlično funkcioniraju.
Ovaj zagrebački nastup dio je vaše turneje za posljednji album koji ste izdali prošle godine, “Hidden City”. Koliko ste zadovoljni reakcijom publike na njega?
- Jako je dobro primljen. Čudno je to. Kada izdate ploču, nikada ne znate kako će ona proći. Ali, primljena je vrlo pozitivno. Moramo to ponoviti (smijeh). No mišljenja sam i da ovaj album zahtijeva više vremena. “Hidden City” nije komercijalan niti shvatljiv na prvu. U neku ruku je poput romana ili filma, morate sjesti s njim i slušati, koncentrirati se. Slojevit je, pun konteksta.
Publika naprosto i dan-danas obožava vaše najveće hitove iz sredine 80-ih koje i dalje izvodite na koncertima, a koje ste maloprije spomenuli. No je li vama dojadilo nakon toliko godina izvoditi te pjesme?
- Pa nije baš da ih sviramo svaki dan. Neke od njih čak prestanemo svirati na duže vrijeme. “Fire Woman” nismo izvodili oko tri godine. Gotovo sve pjesme povučemo na neko vrijeme iz seta, pustimo ih da malo “odstoje” i onda kada se vrate, opet su nove, svježe. Istodobno vjerujem da je Cultov materijal bezvremenski na puno načina. Pjesme nam ne zastarijevaju, ali zahtijevaju sadašnju izvedbu. To ne možete glumiti, lažirati. One se ne sviraju same. Mi nikada ne pokušavamo replicirati onu savršenu studijsku verziju koju smo snimili. Mi nismo studijski glazbenici. To su dvije različite discipline. Mislim da nikada niti jednu pjesmu nismo identično izveli, jer to ipak ovisi i o nizu drugih, vanjskih okolnosti, poput primjerice u kakvom prostoru nastupamo.
Gledala sam vaš raspored i gotovo svaki dan ste u nekom drugom gradu. Znate li ujutro uopće gdje ste se probudili, uspijete li uopće vidjeti grad u kojem ste nastupili? Imate li vremena izaći u grad u kojem nastupate, vidjeti gdje ste?
- Istina, imamo intenzivan raspored, kada smo na turneji, koncerti nam se nižu jedan za drugim. Ponekad, srećom, imamo slobodan dan, pa prošećemo naokolo gradom. Ali svu energiju čuvamo za koncerte, naše je vrijeme rezervirano samo za to. Najčešće, kao posljednju turneju, jako se razbolim. Zadnji tjedan turneje proveo sam u krevetu. Preležao sam te dane kako bih navečer imao energije da nastupim, stanem pred publiku. I da, nije to lagan život kako izgleda.
Kako fizički izdržavate takav tempo? Imate kakve pripreme?
- Da, vodu.
Rekli ste vodu?
- Stvarno, ostati hidratiziran iznimno je bitno. Piti vodu i spavati. Prije svakog koncerta popijem nekoliko litara vode, možda tri. Inače tijekom normalnog dana to je tek litra, samo usporedbe radi.
Cult postoji već 34 godine, nekoliko puta ste se raspali pa ponovno sastali. Cijela vaša priča malo podsjeća na strastvenu ljubav, u kojem niti možete zajedno niti jedno bez drugoga.
- Pjesme nas drže zajedno. One su veće od života. Ostati zajedno ponekad je jako teško, posebno kada boravite u malim prostorima, kada putujete, a nemate prostora za sebe. Morate dijeliti taj prostor, a to zna biti vrlo izazovno, teško. Svi smo različite osobe, različitih karaktera. Ali pjesme imaju svoja vlastita pravila koja se ne mogu prekršiti i onda pronađete mjesto kako biste mogli zajedno funkcionirati.
Što sljedeće možemo očekivati od Culta, je li možda novi, 11 album na pomolu?
- Trenutačno razmatramo nekoliko ideja. Iako smo sada fokusirani na ovu turneju, dosta toga se događa s bendom. Nemamo label, kompaniju, pa sami puno toga obavljamo. Dosta je to posla, jer vodimo računa i o pitanjima poput dizajna ili društvenih mreža. Također i odlazak na turneju zahtijeva pripreme. Ja ne mogu samo otići na turneju i izdržati takve fizičke napore. Zato prije vježbam, pazim na prehranu, pobrinem se, kada krećem na turneju, da sam spreman i svjež. Životni stil tu je jako važan. Pored toga radim na još nekim projektima, filmskom također... ima toga.
Imate turneju po Europi u kojoj se posljednjih godinu dana događaju teroristički napadi, čak dva puta i na koncertima. Je li vas strah? Kako gledate na tu situaciju?
- Bio sam prije tri tjedna s dečkima iz Eagles of Death Metal, na čijem se koncertu u Parizu 2015. dogodio onaj strašni teroristički napad, imali smo koncert s njima. To što im se dogodilo, stvarno je jako utjecalo na njih. No to su vremena u kojima živimo. Kad smo mi odrastali, u Velikoj Britaniji vladao je sjevernoirski konflikt, bila je to realnost naših tinejdžerskih dana. Kad živite u Europi, uvijek postoji ta mogućnost, ali i u Los Angelesu gdje ja danas živim. U posljednja tri-četiri tjedna bilo je nekoliko pucnjava koje nisu bile povezane s terorizmom, ali to je zapravo svejedno. Samo društvo je nategnuto do samih granica izdržljivosti. Svi se osjećaju anksiozno, napeto, a svijet je užasno podijeljen. Ne vidim da previše pomoći, podrške stiže od čelnika država da bi se ljudi osjećali malo sigurnijima, da im daju nešto pozitivno za što bi se mogli uhvatiti, vjerovati. Uvijek kažu, mi ćemo to popraviti, a nikada to ne učine. No ja se nadam da će se ljudi na našim koncertima osjećati sigurnima. Svakako smo svi sada daleko oprezniji što se tiče osiguravanja koncerata. Ali i život ide dalje, moramo nastaviti s njim. A mi se želimo pobrinuti da glazba koju stvaramo pruži ljudima utočište, oazu za drugačiji način pomoći.
David Bowie vam je bio idol. Kako ste reagirali kad je umro?
- Užasno me potreslo. Bilo je neočekivano. Imao sam tu sreću da sam ga osobno poznavao. Prva ploča koju sam u životu kupio u životu bio je “Life on Mars?”. Pokazivao nam je kako živjeti, kako umrijeti. S dostojanstvom. A to je važno.