Bilo je šanse da će preživjeti, ali nažalost to se nije dogodilo jer srce Toma Pettyja, jednog od najsrčanijih, najiskrenijih, najemotivnijih i najomiljenijih američkih mainstream rock autora i izvođača, ipak nije u rane jutarnje sate minulog ponedjeljka izdržalo fatalni udar.
Nakon što je nađen bez svijesti u kući u Malibuu, liječnici su ga u bolnici UCLA Santa Monica pokušali oživjeti, no navečer su članovi obitelji i menadžer Tony Dimitriades izvijestili javnost da je Petty ipak umro. Time se i ove godine, nešto smanjenim tempom nego prošle, nastavio niz smrti ikoničnih glazbenika u koje spada i Petty, čak i ako nije tijekom duge i plodne karijere s više od 80 milijuna prodanih ploča uspio postići značaj i utjecaj kakav i danas imaju Dylan, Young ili Springsteen s kojima je po mnogočemu bio usporediv pa i mjerljiv.
Ključni trenuci
Rođen 20. listopada 1950. u Gainesvilleu, Florida, zarana se inficirao rock & rollom i to ne samo putem radija, nego tako što je preko ujaka kao 11-godišnji dječak završio na snimanju filma “Follow That Dream” gdje upoznaje Elvisa Presleyja. Drugi ključni trenutak bio je kada je vidio Beatlese na Ed Sullivan Showu, dočim je Rolling Stonese smatrao svojim “punk rockom”. Tu se negdje rađa i fascinacija Dylanom i Byrdsima, a uz spectorovski pop 60-ih to su temelji na kojima je Petty izgradio vlastitu glazbenu imperiju. Doduše, počeci mu nisu bili lagani jer je njegov prvi, južnjački rock bend Mudcrutch - osnovan 1970. godine da bi tek 1975. objavio samo jedan i to neuspješan singl “Depot Street” za Shelter Records u suvlasništvu pijanista Leona Russella. Relativno nedavno ga je “reanimirao” pa 2008. i 2016. napokon objavio dva albuma, “Mudcrutch” i “Mudcrutch 2”, no 1976. jezgra tog benda transformira se u The Heartbreakerse, antologijski (prateći) sastav, podjednako neodvojiv od Pettyja kao i The E Street Band od Springsteena.
S nastupna tri albuma - “Tom Petty & The Heartbreakers” (1976), “You’re Gonna Get It!” (1978) za Shelter i “Damn The Torpedoes” (1979) za MCA - Petty će s Heartbreakrsima zacementirati svoju poziciju, iako je prvotno bio popularniji u Velikoj Britaniji. Logično, jer tada su u Americi bolju prođu imali bendovi poput Eaglesa i Fleetwood Maca, dok je Petty s Heartbreakersima “igrao” na crti koja razdvaja Ramonese od Beatlesa, Costela od Dylana, The Clash od Rolling Stonesa ili kasnije The Blasterse od Creedence Clearwater Revivala, R.E.M. od Byrdsa, The Gun Club od Yardbirdsa i The Dream Syndicate od The Grateful Deada. Bila je to razdjelnica tradicionalizma roots-rocka i prevratništva punk-rocka na kojoj su se smjestili i Chrissie Hynde s Pretendersima, Patti Smith Group pa i Springsteen s The E Street Bandom u vrijeme albuma “Darkness On The Edge of Town”.
Nakon jakog “Hard Promises” (1981) slijede tri problematična albuma, od kojih je najgore ispao ulickani “Southern Accents” (1985) u produkciji Davea Stewarta iz Eurythmicsa. Neke slične greške u nas su počinjene s Renatom Metessijem i njegovim Zvijezdama, a pri toj usporedbi zgodno je spomenuti da se jedna od dviju Pettyjevih kćeri iz braka s Jane Benyo zove Adria. Iz drugog braka, s Danom York Espersson, nema sina nego posinka po imenu Dylan, a povratku Pettyja na tračnice “kumovat” će onaj najpoznatiji; Bob Dylan s kojim Tom Petty & The Heartbreakers kao prateći bend turiraju 1986. Ipak, ideja o supergrupi Traveling Wilburys nije nije se rodila tada nego dvije godine kasnije kada Dylan u Malibuu okuplja Georga Harrisona iz Beatlesa, Jeffa Lynnea iz Electric Light Orchestra i Roya Orbisona. Gitaru je na jednoj od pjesama odsvirao Petty jer je svoju kod njega doma zaboravio Harrison i tako upao u bend iz vlastitih snova. Rijetko je koja supergrupa bila toliko smislena koliko Traveling Wilburys kroz čije se hitove reaktivirala i pomalo zapela Pettyjeva karijera.
Najveći hitovi
Paradoksalno, najveće hitove u 80-ima, “Free Fallin’ i I Won’t Back Down”, objavit će 1989. bez The Heartbreakersa, na prvom solističkom albumu “Full Moon Fever” da bi 1991., ponovo s njima, na albumu “Into The Great Wide Open” zabilježio istoimeni hit i antologijski “Learning To Fly”. Između ta dva albuma Traveling Wilburys, bez pokojnog Orbisona, objavljuju album namjerno nazvan “Traveling Wilburys Vol. 3” pa se početkom 90-ih Pettyjevo ime napokon izgovara u istoj rečenici i s dozom respekta kao i imena pomalo posrnulih Dylana i Springsteena.
U to doba, zahvaljujući MTV-u koji izdašno emitira njegove spotove, postaje i “videostar”, ali i velika koncertna zvijezda, a novi ugovor s Warnerom sredinom 90-ih pridonosi da do kraja karijere objavi još dva solistička i četiri albuma s The Heartbrekersima koji svi ulaze u Top 10 najprodavanijih. Tomu valja pridružiti i podjednaki uspjeh spomenuta dva izdanja sastava Mudcrutch, dok od 1996. do 2006. gitarist Mike Campbell i orguljaš Benmont Tench igraju važnu ulogu na “American Recordings” albumima kojima Rick Rubin uzdiže propalog Johnnyja Casha.
Ostavština
Unatoč svim tim uspjesima, Petty na albumu “The Last DJ” (2001) pankerski žestoko napada pohlepničku narav glazbene industrije, da bi iz te bitke izašao daleko manje okrznut nego Prince, George Michael ili Pearl Jam pa 2008. godine s The Heartbreakersima nastupa i na Superbowlu. I dalje se diveći uzorima, od kojih je neke sustigao pa i prestigao vlastitim uspjesima, nije postao tipični aristokrat rocka nego do same smrti nosio srce na reveru i krasno stapao napukli, prašnjav, vintage zvuk s prvoklasnim melodijama, dotičući country, blues i južnjački rock, psihodeliju, power-pop, beat 60-ih, new wave i americanu.
Zacijelo je u sebi još imao divnih pjesama, ali i ostavština je vrijedna trajnog divljenja, a najfascinantnije predočena na epohalnom 5CD box-setu “The Live Anthology” s koncertnim snimkama zabilježenima između 1977. i 2009. godine.