PIŠE ALEKSANDAR DRAGAŠ

PRVI ALBUM THE KILLERSA NAKON 5 GODINA Uvjereni su da su predivni, ali grozno su isprazni. Imaju osobnosti koliko i vinska mušica

AUTOR:
  • OBJAVLJENO:
  • 27.09.2017. u 13:28

  •  

    “Možda mi možemo. Ne mislim pri tome toliko na naklade prodanih CD-a koliko na to da se želimo približiti kvaliteti njihovih pjesama i načinu njihova rada. U2 su strahovito velik i bitan bend i mi bismo željeli imati njihovu snagu i utjecajnost.”

    Tako mi je krajem veljače 2005. godine u bečkom klubu Arena rekao Ronnie Vanucci Jr., bubnjar The Killersa, maštajući i o tome da zatresu stadione poput U2 koji su ih ubrzo pozvali za predgrupu. Pričao mi je tada taj mladac i o tome kako je “posljednjih deset godina na radiju od rocka mogao čuti samo dosadne post-grunge ili nu-metal bendove.

    Dobri uzori

    U tome nije bilo melodija ni jakih pjesama. Nemam ništa protiv agresije, ali kod mnogih bendova agresija nije polučila jake, pamtljive pjesme. U 80-ima je bilo drukčije. U2, Blondie, The Cars, pa čak i Billy Joel i John Cougar Mellencamp, svi su oni imali jake pjesme. ‘Drive’ The Carsa ili ‘Where The Streets Have No Name’ U2 ili pjesme kakve su snimali Talking Heads su pjesme s kojima bismo voljeli uspoređivati naše pjesme.”

    U tome je bio u pravu jer u 80-ima je doista bilo dobrih mainstream pop-rock izvođača premda je i tada to više bio izuzetak nego pravilo. No u usporedbi s današnjom konstelacijom popularne glazbe, sve više s nostalgijom - barem na radiju - slušam neke od pop zvijezda 80-ih koje sam tada teško trpio. Ipak, na osnovi viđenog u klubu Arena nisam bio uvjeren da bi The Killers mogli postati nešto poput U2 verzije 2.0 za indie-pop klince 21. stoljeća, ali s prvim, relativno pristojnim college-rock/synth-pop albumom “Hot Fuss” (2004.) uspjeli su pregaziti sedam milijuna prodanih primjeraka i taj vjetar u leđa do sada nisu izgubili.

     

    Publika ih voli

    To je pomalo i bizarno jer drugi album “Sam’s Town” (2006.) bio je nalik tome da Meatloaf iz faze “Bat Out Of Hell”, via Pet Shop Boys, obrađuje pjesme Brucea Springsteena iz ere “Born In The U.S.A.” Taj cušpajz njihova publika je ipak posrkala, kao i onaj s albuma “Day & Age” (2008) na kojem su glumili lasvegašku verziju Duran Duran, dok su “Battle Born” (2012) zlatnom prašinom posuli i Lanois i Lillywhite i O’Brien i Price, producenti koji su radili sa Simple Minds i U2 te sa Springsteenom i Madonnom.

    I tu negdje leži tajna uspjeha The Killersa, a sve to stoji i u slučaju novog albuma “Wonderful Wonderful”, smještenog na ekvidistanci između engleskog novog romantizma, synth-popa, arena-rocka i američkog adult-popa ranih 80-ih, odnosno negdje u međuzemlju lošijih melodijskih linija New Ordera, omekšavanja dark-elektronike Depeche Modea, okušavanja u harmonijama Fleetwood Maca, vožnje u stilu The Carsa, pompoznosti Meatloafa, aspiracija u stilu U2, imitacije Springsteenove osjećajnosti. Problem je što ti elementi, čak i ako nisu loši, ovdje predstavljaju tek neukusno nabacanu gomilicu referenci s kojima, osim s pompoznošću, The Killers, kritički gledano, ne mogu izdržati usporedbu.

    Njihove pjesme, čak i kad u njima gostuju Brian Eno ili Mark Knopfler, samo su mediokritetske krave muzare, napabirčene od svuda pomalo i frankenštajnovski spojene u kolaž nalik neukusnom i neuspjelom oplesnjavanju Coldplaya.

    Kičasti pop-rock

    The Killers, realno, nisu ništa nego imitatori i to slabi, ali svojim mišungom prilično nepogrešivo gađaju ukuse novih generacija slušatelja kojima paše da se album započne u stilu U2 i Simple Mindsa, a preko Meatloafa i The Carsa, svrši u stilu Fleetwood Maca i Dire Straitsa, premda je sve to i dosta out of date.

    Pri tome, Brandon Flowers i njegovi momci imaju osobnosti koliko i vinska mušica čiji, pak, attention span evidentno odlikuje publiku The Killersa jer da je drugačije ne bi bili toliko popularni. Daleko od toga da i prije nije bilo loših i kičastih pop-rock izvođača na vrhovima top lista, ali ako biste, sada i ovdje, htjeli sažeti ispraznost i prolaznost sadržaja današnje pop glazbe i cjelokupne popularne kulture, uključivši nepreglednu masu filmova, serija i knjiga - teško se sjetiti boljeg primjera od The Killersa i njihovog petog albuma “Wonderful, Wonderful” čiji je pravi naslov trebao biti “Isprazno, isprazno” ili “Preslikano, preslikano”.

    Izdvajamo