PIŠE ALEKSANDAR DRAGAŠ

REIZDANJA BRIANA ENOA Glam-rock faza oca ambijentalne glazbe

 

LP reizdanja genijalnih glam-rock albuma Briana Enoa iz sredine 70-ih kojima je izvršio presudni utjecaj na post-punk, new wave i synth-pop 80-ih te alter-rock i elektronsku glazbu posljednjih četvrt stoljeća

Osim što je imao velikih zasluga za pokretanje glazbenog centra u Mostaru i ukazivanje na ratne strahote u BiH, engleski avangardni glazbenik Brian Eno u ovim je krajevima najpoznatiji kao (ko)autor dvaju albuma s Davidom Byrneom od kojih je “My Life In The Bush of Ghost” moguće pojmiti i jednim od zaglavnih kamena onoga što smo kasnije počeli nazivati world musicom te kao (ko)producent ključnih izdanja Talking Headsa, U2, Coldplaya i Bowiejeve “Berlinske trilogije”. Nanizao je Eno i niz drugih suradnji te seriju ambijentalnih/elektronskih albuma, umjetničkih audio i video instalacija i raznih drugih djela u izuzetno raznovrsnom umjetničkom životu koji često vodi i prema znanstvenim i inovativnim postignućima kroz suradnje s raznim inovativnim tvrtkama. Ovdašnji stariji “freakovi” sjećaju ga se i kao klavijaturista grupe Roxy Music, no u komparaciji s tim sastavom ili T. Rexom i drugim zvijezdama glam-rocka, a posebice s Davidom Bowiejem, Lou Reedom i Iggy Popom, glam-rock albumi Briana Enoa iz sredine 70-ih nekako su ostali zapostavljeni.

 

Sada su ta četiri albuma - “Here Come The Warm Jets” (1974), “Taking Tiger Mountain” (1974), “Another Green World” (1975), “Before And After Science” (1977) - reizdana na pomno masteriranim vinilnim LP pločama, baš kako sam ih nekoć davno prvi put čuo kod ovih ili onih prijatelja. Dugo ih nisam slušao, ali ostali su mi u sjećanju, pogotovo “Here Come The Warm Jets”, kao lijepo skladana, ali i otkačena djela (budućeg) genija koji je na njima, između ostalih, surađivao s glazbenicima poput Johna Calea, Phila Manzanere, Roberta Frippa, Chrisa Speddinga, Roberta Wyatta, Phila Collinsa i Buste “Cherry” Jonesa. Neki od njih potekli su zajedno s Enoom iz Roxy Musica, drugi nadošli iz bendova poput Velvet Undergrounda, King Crimsona i Soft Machinea, a s nekima će kasnije surađivati na radovima Talking Headsa.

 

Ono što i danas očarava na tom kvartetu Enoovih glam-rock albuma je avangardnost koja se za razliku od brojnih djela prog-rock, hard rock i simfo-rock djela 70-ih nije izlizala. Druga je maštovitost uporabe instrumenata i vokala u okviru glam-rocka, još šire postavljenog nego na ključnim djelima Reeda, Iggyja, Bolana i Bowieja, a koja obuhvaća i utjecaje britanske psihodelije s izvora Syda Barreta. Treća i najvažnija je utemeljenje ne samo onoga što će Eno kasnije primjenjivati na svojim ambijentalnim izdanjima i producentskim zahvatima nego i onoga što se s njih prelilo na oveću hrpu post-punk i white-funk, synth- pop i new wave, noise i alter-rock ploča s obje strane Atlantika.

 

Gotovo da bez ovih Enoovih albuma ne možete zamisliti izdanja ne samo Talking Headsa i Magazinea nego i Japana i Human Leaguea, OMD-a i Ultravoxa, Joy Divisiona i Bauhausa, Depeche Modea i Aphex Twina, Sonic Youtha i Meat Puppetsa, My Bloody Valentinea i Spacemen 3, Flaming Lipsa i Pavementa, pa čak i Kate Bush i Petera Gabriela te R.E.M. i U2.

ELIPSO

Izdvajamo