Madeleine Peyorux, poput Norah Jones, u jednom trenu je tradicionalna, a u drugom gazi stazama kojima malo tko iz jazza pokušava proći. To vrijedi i za njezin osmi album “Secular Hymns”, snimljen u jednom danu u Saint Mary crkvi u pokrajini Oxfordshire.
Ako je na “Blue Room”, s većim brojem glazbenika odala hommage Rayu Charlesu, “Secular Hymns” je intimniji album čija jazz & blues iznenađenja leže u načinu na koji Madeleine skladbe autora poput Toma Waitsa i Allena Toussainta, odnosno dub/reggae pjesnika Lintona Kwesija Johnsona i depresivnog country/folk kantautora Townesa Van Zandta čini neponovljivo svojima.
Pjeva li i svira netko poput Madeleine - samo zbog nje valja uskrsnuti Zagreb Jazz Festival - ne mora pisati vlastite nego tuđe pjesme tek krstiti u svojoj svetoj vodici. A kad poslušate njezinu verziju “The Highway Kind” velikog, pokojnog Townesa, plakat ćete kao da ste ugledali samoga, dragoga Isusa.