Ovogodišnji opatijski Jazz Ex-Tempore završio je doista spektakularno. U Kristalnoj dvorani čuvenog opatijskog Kvarner hotela prošloga petka na pozornici su se našla dva suprotstavljena klavira. Slijeva Matija Dedić, zdesna Vasil Hadžimanov. A spojio ih je Elvis Stanić i ostvario ono o čemu su njih dvojica maštali decenijama. Zasvirati zajedno.
Vasil Hadžimanov, Beograđanin, rođen je 1973. godine, kad i Matija, obojica potječu iz glazbenih obitelji, Vasilovi roditelji Zafir Hadžimanov i Senka Veletanlić, bili su vrsni estradni glazbenici kao i Matijini roditelji Arsen i Gabi. Obojica su pohađali glazbene jazz akademije u inozemstvu, Matija u Grazu, Vasil u Bostonu, obojica su razvili sjajne samostalne karijere i objavili niz albuma, obojica su se sasvim udaljili od estrade i posvetili jazzu. I obojica su postali vrsni pijanisti.
Elvis je dobro pretpostavio da bi njihov sraz morao biti zanimljiv. Jer, usprkos spomenutim podudarnostima njih dvojica se i u sviračkom stilu i glazbenoj orijentaciji prilično razlikuju. Dok je Matija kao austrijski student skloniji lirizmu, melodiji i filozofičnosti, te suvremenom izrazu, Vasila je američko iskustvo učinilo drskijim, skloniji ritmu, tradiciji, bluesu, ali i fuziji suvremenih zapadnih glazbenih stilova.
Program koncerta postavljen je vrlo raznovrsno. Dedić i Hadžimanov svirački su se susreli zapravo prvi puta nekoliko dana prije koncerta, no opatijski Ex tempore i jest zamišljen tako da spaja glazbenike koji onda nakon niza razgovora, probi i radionica svoje druženje okrune završnim koncertom. Vasil je sa sobom doveo sjajnog mladog bubnjara Peđu Milutinovića, dok je basist Luka Veselinović došao kao pojačanje iz Rijeke.
Dedić i Hadžimanov svirali su prvo duete, pa svaki solo, pa obojica u duetu u pratnji bubnja i basa, pa svaki od njih dvojice u triju s bubnjem i basom, pa opet sva četvorica, da bi im se na pozornici, na kraju, u zadnje dvije skladbe pridružio i sam organizator, Elvis Stanić na gitari, dajući ukupnom glazbenom dojmu posebnu mekoću i toplinu.
Svirale su se naizmjenice jazz skladbe Dedića i Hadžimanova, u kojima se otvaralo zaista puno prostora za improvizaciju. U prvom planu, dvojica vrsnih klavirista, nikako ne u dvoboju, nego u dijalogu nadopunjavanja i uzajamnog respekta. A zvučali su više nego izvrsno, atraktivno i zadovoljno, pružajući publici uvid u zaista šarolik, čak i zabavan spektar vlastitih pijanističkih orijentacija, tako da se činilo kao da su i sami bili iznenađeni što je sve iz njih izašlo tijekom tog nadasve inspiritavnog koncerta. Puno je tu bilo kvalitetnog materijala i jako dobre svirke, ne za jedan nego za više mogućih albuma, što je, nadamo se i bila jedna od ideja ovog izvrsnog projekta.
A činjenica da su njihovi roditelji ne samo nastupali u toj istoj Kristalnoj dvorani, nego i puno puta, na tom istom mjestu, na Opatijskom festivalu, osvajali i važne nagrade, mora da ni jednom ni drugom nije bila nevažna.