The National, jedan od posljednjih godina vodećih američkih i svjetskih indie-rock sastava, neke od prvih velikih internacionalnih koraka napravio je koncem prve dekade 21. stoljeća u Zagrebu, baš poput svojedobno Nicka Cavea u Ljubljani.
Potom, početkom druge dekade uz objavu petog albuma “High Violet” (2010) učinilo se kako bi taj bruklinški sastav mogao napraviti i proboj kakav je kasnih 80-ih poduzeo R.E.M. No to su doista bila neka druga diskografska vremena u odnosu na danas, a za tako nešto iza izvođača treba stajati i moćnija diskografska kuća od 4AD za koju i danas snima The National, kao što je iza R.E.M. stao veliki Warner Bros. Ne manje važno, The National sve do sada baš i nisu poslušali Stipeov savjet pa su s albumom “Trouble Will Find Me” (2013) ostali na istim pozicijama, bez nakane da iz indie sektora zađu u pop-rock mainstream. Možda se bendu mogućnost takve prekretnice ukazala prekasno jer je pjevač Matt Berninger (46) tada već bio “pregazio” četrdesetu dok su gitaristi, braća Dessner, pet godina mlađi, a tu negdje po dobi i ritam-sekcija koju drže “elastična” braća Devendorf. Zauzvrat, kad se već nisu upustili u bitnije promjene u stilu i zvuku, a time i otklonili opasnost da se poskliznu na pop ili plesnijem teritoriju, The National su ostali konzistentni u kvaliteti i kohezivnosti albuma.
Tuga i tjeskoba
Tako su i u prvom planu novog, sedmog albuma “Sleep Well Beast” ponovo prepoznatljiva melankolija i sjeta, tuga i tjeskoba, tronuti bariton Matta Berningera, a i zvuk je ostao “joydivisionovski” gust i taman, ali ne i teutonski težak, pri čemu dijelu sporogorećih skladbi, kao i ranije, ne manjka katarze. Naizgled, sve je ostalo isto, no promjena ima i to zamjetnih. Primjerice, naglašeniji je doprinos glasovira u konstrukciji pojedinih pjesama, kao u prekrasnoj “Carin At The Liquor Store”. Primjetan je i snažniji upliv elektronike, ne samo u “I’ll Still Destroy You” nego i u nizu drugih, čime The National slijede tu crvenu nit sve do Krautrocka 70-ih.
Prvi singl “The System Only Dreams In Darkness”, pak, predivan je primjer ukusnog i relativno plesnog popa koji može zacimati i širu publiku, dočim “Turtleneck” donosi neočekivani požar psihodelije; vjerojatno kao posljedicu kuratorskog posla braće Dessner na pet i pol sati dugom tribute albumu “The Day Of The Dead” u čast The Grateful Deada, amblema američkog psihodeličnog rocka.
Rock za starenje
Sveza The Nationala s mračnijim odjeljcima post-punka ili gothic-rocka ostala je prisutna, ali pri kraju albuma “Dark Side of The Gym” nagoviješta otvoreniji ulazak u srednejstrujaški soft-rock dok pri njegovom početku “Day I Die” zvuči poput ulaska na teren U2. Uz spomenuti popični prvi singl, na tragu savjeta koji im je svojedobno dao Michael Stipe, ali i zbog ispoliranosti zvuka, kompleksnosti melodija, jačih refrena i ritmičnijih skladbi, The National danas predstavljaju perjanicu indie-rocka, a potencijalno i onoga što se kasnih 70-ih nazivalo “adult oriented rock” koji je pokojni kolega i prijatelj Darko Glavan duhovito zvao “rockom za ugodno starenje”.
Time dolazimo i do središnje teme albuma “Sleep Well Best” koja doista ima veze sa starenjem, ali ne ugodnim nego s krizom srednjih godina koja je zakačila i brak Berningerovih. Da su se rastali, mogao je to biti još jedan od velikih albuma o bračnom brodolomu. No poanta je da su Matt i njegova supruga Carin, umjesto da se razvedu, krenuli spasiti svoj brak tako da su zajedno napisali dobar dio stihova za nove pjesme The Nationala.
Uspjeli su pa se “Sleep Well Beast” doima poput upozorenja da se i nije pametno svaki put razvesti kad ljubav stegne škripac čemerne i neurotične svakodnevice. Ta osobna, razmjerno jednostavna, no detaljima bogata i stilom elegantno ispisana “priča” ipak je dovoljno univerzalna jer kad već ne možete poduzeti ništa efikasno protiv raznovrsnih ludila koji su zahvatili grad, državu i svijet, zar nije pametnije povući se u vlastiti mikrokozmos i spasiti brak, posebice kad su dvadeseta, trideseta pa i četrdeseta već daleko iza vas?