Jedan moj prijatelj, Englez i bivši glazbeni kritičar, kaže kako nigdje na svijetu nije čuo groznije glazbe od turbo-folka, a srećom po njega ne razumije ni stihove kakvi caruju tim stilom. Zauzvrat, mogu reći kako je u proteklih četvrt stoljeća americana jedan od stilova u kojem ni svijećom nećete naći grozan album. Postojano je to utočište za slušatelje dobrog ukusa, a glazbene vrijednosti te "stare uvrnute Amerike" već 25 godina, kao jedni od njezinih prvoboraca, kroz svoj opus iznimno uvjerljivo i lijepo pronose Freakwater iz Kentuckyja. Usto, liderice Freakwatera, Janet Bean koju sam na prelomnici 80-ih i 90-ih ugostio u Zagrebu s njenim tadašnjim sastavom Eleventh Dream Day i Catherin Irwin gotovo pa da su ženski pandani Jeffu Wilcu i Jayfu Farraru.
Nisu, doduše, Janet i Catherine osnovale lukrativnije sastave od matičnog Freakwatera, ali su po mnogočemu usporedive s onime što su Tweedy i Farrar u isto vrijeme, kasnih 80-ih i ranih 90-ih, činili s Uncle Tupelo, a prije osnutka Wilca i Son Volta. Nudio im je izdavačku suradnju i Steve Earle, ali radije su otišle s pankerima iz Thrill Jockeya. Ta odluka nije ih spriječila da postanu najpravovjernije akterice americane, posve na tragu The Carter Family, The Stanley Brothersa i Emmylou Harris, a u bliskom srodstvu s Walkabouts, Jayhawks, Palace Bros i Cowboy Junkies. Ako vam je glazba spomenutih pri srcu, nikako nemojte propustiti Freakwater u Močvari, 28. rujna.