Posljednjih sezona ozbiljno kuburimo s gostovanjima jakih i prepoznatljivih inozemnih izvođača. Previše je koncerata poprilično anonimnih sastava i pojedinaca od kojih tek rijetki uspiju ugodno iznenaditi, repriznih nastupa onih koja smo i previše puta vidjeli i čuli uživo ili izvođača kojima je "rok trajanja" istekao prije više godina pa i desetljeća.
U takvoj konstelaciji, nakon objave dolaska Arcade Fire koji će se na Jarun vratiti na krilima novog albuma, najava da na INmusic 2017. dolazi i Michael Kiwanuka ima posebnu težinu jer je posrijedi tankoćutan pjevač i osebujan kantautor s vrha britanske top-liste kojeg je prije pet godina BBC-ev panel insajdera tamošnje, a time i svjetske glazbene industrije proglasio najpotetnijim debitantom 2012.
Kiwanuka, rođen 3. svibnja 1987. godine u londonskoj obitelji ugandskih emigranata koji su iz svoje domovine pobjegli od strahovlade zloglasnog Idija Amina Dade, povjerenje je opravdao već nastupnim albumom "Home Again" u produkciji Paula Butlera iz psych-folk benda The Bees koji ga je otkrio i uzeo pod svoje. Ovdje valja zapitati se bi li Velika Britanija dobila jednog od najupečatljivijih pjevača stasalih u ovoj dekadi da njegovi roditelji nisu morali bježati iz Afrike, ali pustimo politiku povampirenu pred izbjegličkim valom s Istoka i Juga za kojeg je ponajprije kriv Zapad i vratimo se Kiwanukijevoj glazbi jer malo je toga danas, posebice na vrhovima top-lista, dojmljivo poput njegovih pjesama.
Naime, već je "Home Again" ukazao da Kiwanuka lako i vješto pretapa soul (kojeg se dotiče plejada novijih britanskih pjevača na čelu s Adele koja ga je pozvala na svoju turneju 2011. godine), folk s kojim je u doticaj došao kroz snimanje dva EP-a za diskografsku etiketu Communion Records (poniklu u krugovima oko sastava Mumford & Sons), afričke glazbene motive koji su dopratili njegove roditelje, dašak jazza pa čak i doo-wopa, što je za jednog današnjeg pjevača gotovo pa čudno. Već je spomenutim prvijencem naznačio da je srodan i folk-rock kantautorstvu Paula Simona i Jamesa Taylora pa i sjajnoj žici za pop-melodije koju kao da je naslijedio od Paula Wellera. U 2014. godini Kiwanuka je objavio i vinilni singl "You've Got Nothing To Lose" za Third Man Records u vlasništvu Jacka Whitea.
No, oni s kime ponajprije valja usporediti Kiwanukija - ne samo zbog autorstva, nego još više zbog izrazito emotivnog glasa, a što je još jače došlo do izražaja na "Love & Hate", jednom od desetak najboljih albuma ovogodišnje produkcije - velikani su američke R&B, soul i funk glazbe. Doduše, uvodna skladba, potresno prekrasna desetominutna "Cold Little Heart" i odjavna "The Final Frame" zvuče kao da je Marvin Gaye gostovao na nekom albumu Pink Floyda iz sredine 70-ih sugerira, ali između njih "Love & Hate" je u produkciji Danger Mousea donio težeg, oporijeg, dramatičnijeg, nemirnijeg, napetijeg, ali fokusiranijeg Kiwanuku.
Ako je još s debijem stajao na pola puta između velikih crnoputih soul pjevača i klasika poput Otisa Reddinga, odnosno bijelih folk-rock vedeta poput Jamesa Taylora, kao da se nije mogao odlučiti želi li biti nabrijan poput Ritchieja Havensa ili lahorast poput Jacka Johnsona, sada je Kiwanuka posve foklusiran na megdan s najvećima. Tako se na konto albuma "Love & Hate" i "retro-futuro" skladbi poput naslovne pa "Black Man In A White World", "Falling" ili "Rule The World" nameću usporedbe Kiwanuke ne samo s Otisom Reddingom i Marvineom Gayeom, nego i s Curtisom Mayfieldom i Isaacom Hayesom zbog fantastičnih aranžmana pa s Jamesom Brownom i Slyem Stoneom premda nije toliko gorljiv u svom angažmanu te čak i s Bobom Marleyem s jedne i Vanom Morrisonom s druge strane, a na pamet padaju i Aaron Neville i Terry Callier.
Ako ste pak skloniji poredbama unutar suvremene popularne glazbe, "Love & Hate" je u nekim segmentima sličan "Turn Blue" The Black Keysa, "Modern Guilt" Becka, "Little Broken Hearts" Norah Jones i "St. Elsewhere" Gnarls Barkleya. Tomu je tako ponajprije zbog producentskog upliva Danger Mousea na navedene albume, ali Kiwanuka nije samo pop zvijezda s natruhama soula - iz vala nadošlog nakon smrti Amy Winehouse i uspjeha Adele zbog čega će ga biti zanimljivo usporediti s prošlogodišnjim gostovanjem Johna Newmana na Šalati - nego iznimno uvjerljiv kantautor i emotivan pjevač čije bi gostovanje na Jarunu trebalo razveseliti poklonike vrijedne i važne soul, R&B, folk-rock i pop glazbe.