Ana je prstima lupala po mišu i tipkovnici, otvarala sumanuto stranicu i pokušavala kupiti kartu. Znala je da ima nekoliko minuta, jer hej, kupuje karte za koncert Morrisseyja u Manchesteru! Jedini njegov koncert ove godine u Engleskoj. Naravno da će karte planuti jer će hard core fanovi doći iz svakog kutka kugle zemaljske, oni vjerni će također potegnuti stotine kilometara, a ni tradicionalno indie orijentirana ekipa iz Manchestera i okolice sigurno neće propustiti ovakav događaj.
U trenutku kada se u Facebook boxu u kojem smo dogovarali detalje putovanja pojavilo AAAAAAAAAAA IMAMO KARTE - htjeli smo skakati, ali kako smo svi ugledni ljudi s respektabilnim karijerama, i u trenutku kada smo se dočepali karata bili na svojim radnim mjestima, morali smo odskakati i odvrištati tu sreću duboko u sebi.
Karte za parter su se rasprodale za samo šest minuta.
Cijela Arena, dvorana od 16 tisuća mjesta, rasprodala se u dva sata.
Bez izdavača
Morrissey ( u nekim kolektivnim memorijama još uvijek poznatiji kao frontman kultne grupe The Smiths) je trenutačno, i opet, bez izdavača. Ima gotov materijal za novu ploču već dvije godine, ali kako će teško koji izdavač ispoštovati njegove uvjete, i kako gotovo svaki njegov rastanak s glazbenim kompanijama završi 'u krvi', nakon čega pljušte uvrede i optužbe, nije tešto za pretpostaviti zašto je takav glazbeni genij bez ugovora.
Pritom, Morrissey inzistira na potpunoj umjetničkoj slobodi, kao i na potpunoj kontroli, i u normalnom svijetu u kojem je stvaratelj/autor važniji od distributera to bi bilo normalno. Ali ne danas, ne u ovom svijetu. U ovom svijetu Morrissey je za svoju publiku Bog, ali pravi bogovi su izdavačke kuće koje stvaraju idole i idolčiće.
Na turneji koja je započela nakon što je u srpnju 2014. izdao svoj zadnji album “World Peace Is None Of Your Bussiness”, održao je oko 110 koncerata, tek nekoliko njih, manje od deset je otkazao... a opet, mnogi će mu čak i to zamjeriti i prozivati ga. Ne misli stati, čekaju ga Japan, Kina, ponovo Australija, Amerika. To ne čudi one koji znaju da Morrissey kaže kako “živi samo na pozornici”. Hoćemo li mu vjerovati? Ja mu vjerujem.
Photo: Daz
Zato i jesam 20. kolovoza bila u Manchesteru, dovoljno blizu pozornice. Nakon što se odvrti svojevrsni vizualno-glazbeni kolaž pun referenci koje su formirale Morrisseyja, a dvorana se ispuni do onih dalekih mjesta na tribinama, napokon počinje ono zbog čega smo potegnule do Manchestera. Atmosfera kao na nogometnoj utakmici, navijačko chantanje se zahuktava... i on izlazi. Taj tren jasno mu je da je i ovaj put pobijedio. Možda ne vidim njegov trijumfalni smiješak, ali znam da mu titra u kutu usana... dvorana na nogama, gubim iz vidika Anu, Ana Mariju, Anju, Ivanu...
“Why do you come here? And why do you hang around?”, s prvim taktovima himne iz njegova ranog solo razdoblja masa se pokreće i kao lava valja ispred pozornice, a u toj lavi teško je ne izgubiti glavu. Doslovce! Prvi redovi pretvaraju se u mosh pit svojstven punk koncertima, žene padaju u nesvijest, ili ih se poluonesviještene izvlači preko ograde koja dijeli publiku od bine, a mladi muškarci se bacaju na leđa da ih publika nosi na rukama.
Blagoslov i trofej
Neki uspijevaju pored osiguranja uskočiti u prazan dio ispred pozornice, a s nekima od njih će se Morrissey i rukovati. To rukovanje mnogi fanovi doživljavaju kao svojevrsni blagoslov ili barem trofej za koji su spremni putovati tisućama kilometara od kuće, spavati danima pred dvoranom ne bi li bili u prvim redovima, zaraditi modrice od osiguranja... Mnogi su očekivali da će pjevati najveće hitove, ali ne, Morrissey nikada neće napraviti očekivano, pa nije nastavio nižući samo takve pjesme.
Njegove set liste samo su njemu logičan izbor, nama ostalima preostaje da upijamo. Nakon “Alma Matters” i “All You Need Is Me” slijedi “You Have Killed Me”. Je li ovaj put to bila poruka establishmentu Manchestera i Velike Britanije, čija mu je kraljevska obitelj omiljeni izvor poruge i kritike? Možda, ali “moćna “Ganglord” definitivno je kritika današnjeg društva, a da bi pojačao poruku koristi scene brutalnog policijskog nasilja, fotografiju crnog dječaka uz natpis: Rise Up. I ovaj put Morrissey u najljepšoj mogućoj formi govori da stoji iza potlačenih, iza outsidera, iza prezrenih.
Photo: Daz
Nakon “Speedway” koju će otpjevati cijela dvorana, slijedi predivna balada “Istanbul”. I tu, usred Manchestera, pjevamo o ocu koji traži svog izgubljenog sina, a prepoznaje ga mrtvog, u drvenom kovčegu. “World Peace Is None Of Your Business” je pjesma koja otvara istoimeni album, možda malo previše paradigmatična i repetitivna, a premalo poetična.
Obično fotkam dok traje ta pjesma. Ali ne i ovaj put, jer mi je u onom vulkanskom kovitlacu s početka koncerta mobitel s kojim sam fotografirala odletio negdje visoko naprijed, na kojem su mi bili i boarding passovi za let kući...
Na rubu
Hvatala sam gutljaje zraka ne usuđujući se pomaknuti jer tako sam imala najviše šansi pronaći mobitel. Nekoliko puta na rubu nesvjestice ipak sam izdržala do samog kraja. Potpuni hiatus nastao je kada je zapjevao “Everyday Is Like Sunday”, zborsko pjevanje 16 tisuća ljudi naježit će i one koji će snimke koncerta gledati kod kuće. Katarzični trenuci presječeni su propovjedničkom vegetarijanskom himnom “Meat Is Murder” koju će uz snimke mljevenja kostiju i rezanja glava životinjama Morrissey otpjevati na svakom koncertu. I svaki put s istom boli, istim nabojem. Glasom koji će te zgrabiti ili odgurnuti, uspokojio nas je kroz “It”s Hard To Walk Tall When Your’e Small”, briljantnu “Jack The Ripper” u kojoj će mi još jednom slomiti srce kada čujem “crash in to my arms, I want you”, jednoj od najljepših s “novog “ albuma “One Of Our Own...”. Svoju uspješnicu iz 2004. “The World Is Full Of Crashing Bores” otpjevao je besprijekorno. Kako mu ne vjerovati?
Photo: Daz
Raspašoj
Meni jedna od najdražih, inače tek druga iz kataloga The Smithsa koju je te večeri pjevao, “What She Said”, publiku je još jednom natjerala u raspašoj. Volim zamišljati da je tako nekako i bilo u ranim danima The Smithsa, kada sam bila djevojčica/uzorna učenica/pankerica, a Engleska tako daleko. Nedugo nakon završetka ove pjesme netko mi je doviknuo “Is your mobile gold iPhone?” i moj povratak kući bio je osiguran. Tada sam osjetila i da više nemam ni zraka ni snage.
Ja, pankerica, sa stotinama i stotinama koncerata u nogama. Završio je s himničnom i nabrijanom “Irish Blood, English Heart” koju domaća publika obožava, a pred kraj pjesme skinuo i zavitlao košulju u masu. Sigurna sam da bi ju uhvatila, možda se i izborila za nju s moćnim muškarcima koji su spremni potući se za komadić te tkanine, ali počela sam tonuti u nesvijest. Dohvatile su me ruke redara i povukle preko ograde, izvukle iz tog grotla. Mogu se zakleti da sam između pjesama čula i taktove “Trouble Loves Me” i “How Soon Is Now...”, ali kad bi na koncertu pjevao sve što želim, ni danas još ne bi bila u Zagrebu.
Mnoge je ostavio gladne, htjeli su nešto posebno, nešto grandiozno, ipak je ovo bio njegov rodni grad. Htjeli su najveće hitove. Ali to je Morrissey, ne igra za raju nego je ostavlja u žudnji, uvijek željnu još. I još. I još. Tako će biti i ubuduće. Svi čekaju da snimi novi album, ali i bez novih pjesama mnogi bi ponovo krenuli na put od tisuću kilometara. Samo da ga opet vide uživo. I ma koliko nas puta i naljutio s nekim svojim kontroverznim i djetinjastim izjavama, sve bih ponovo. Već sutra, jer jedan je Moz.