"Bio je to prijelomni album i novo buđenje za bend, jer loša vremena izrode najbolju umjetnost”, zapisao je Zoran Čalić, nekadašnji gitarist Majki na omotu friškog reizdanja albuma “Vrijeme je da se krene” (1996). Navedeno “remek-djelo” Majki, kakvim ga je smatrao pokojni Darko Glavan, sada je po prvi put objavljen na vinilnom LP-u, a na trostrukom CD-u proširen live snimkama iz Doma sportova (25.04.1997.) s albuma “Život uživo” i OTV Doma (18.10.1996.) od kojih potonje ranije nisu bile objavljene. Ova kratka Zoranova rečenica pogađa u srž svega što se u to doba događalo s Majkama, ali i šire.
Tada s Majkama, za razliku od albuma “Razum i bezumlje” (1990, Search & Enjoy) i “Razdor” (1993, T.R.I.P.), više nisam radio. Bend je 1994. izrazio želju da se okuša s novim menadžerom, inače fotografom Lulićem koji im je osigurao snimanje i objavljivanje trećeg studijskog albuma “Milost” (1994, Heroina Nova) umjesto za moj T.R.I.P. kao podetiketu Croatia Recordsa iz kojeg ću i ja kao urednik glazbenih izdanja otići u jesen 1996. godine. Nije bilo druge nego složiti se s rezoniranjem benda. Što smo do tada napravili zajedno, napravili smo, a dečki iz Majki i ja znamo što je u tome bilo i dobro i loše, no to je već neka druga priča.
1996. godine Majke su za menadžera već imali novog čovjeka, Tomicu Petrovića (današnjeg menadžera Severine) koji je s kompanjonom Pajom Podolskim osnovao izdavačku kuću Jabukaton za koju će snimati i Pipsi, Rundek, Hladno pivo i drugi. Bilo je to doba u kojem se takozvana Fiju Briju generacija već istesala na pozornicama i albumima, ali nedostajalo je da neki od tih bendova samostalno dosegne barem dio statusa kakvi su do tada bili rezervirani za Parni valjak ili Prljavo kazalište.
Osobna kriza
U takvoj konstelaciji, a pod dojmovima grunge-rocka koji je poharao Ameriku i svijet, Majke su se doimale kao arhetipski rock’n’roll bend na čelu s karizmatičnim frontmenom i velikim pjesnikom, predodređen da kroz rolu odmetnika postanu heroji generacija koje su uništili raspad jedne, rat, poraće, tranzicija i kroz taj bolan proces nastanak druge države. No, rat je trebao i formalno završiti da bi taj bend, uz novi menadžement, dosegnuo svoj zenit i postigao ono čemu sam se nadao početkom 90-ih kad sam počeo raditi s Majkama. U toj, 1996. godini “umjetnikova osobna kriza i želja da se ona prebrodi” poklopila se “s kolektivnim osjećajem jedne mlade, tek stasale generacije i čitavog spektra intelektualno-političke strukture” zamijetio je i kolega Zoran Stajčić, autor bilješke na reizdanju albuma “Vrijeme je da se krene”.
Naime, koncem 1995. godine, malo nakon odluke da Majke krenu u novi album u nešto izmijenjenoj, kasnije će se pokazati legendarnoj postavi, Baretu je umrla supruga Mirjana, a usred snimanja (ožujak 1996.) basisti Kilmisteru umire otac. Otuda i potječe naslovna skladba “Vrijeme je da se krene” prema kojoj Bare u snu ili noćnoj mori ugleda vlastiti lik i sam sebi kaže, “hajde, vrijeme je da se krene”. Bio je to njegov pokušaj da se oslobodi demona ovisnosti s kojima je živio već duže od deset godina, nekako okrene novu stranicu nakon smrti supruge i ponovo uzdigne i sebe i bend, kako će se pokazati, do razine na kojoj Majke prije toga nikada nisu bile. Taj Baretov osobni sentiment - ne samo u naslovnoj skladbi nego i u “Baretovom bluesu” i “Odvedi me” s osunčanom pedal steel gitarom Davora Rodika, a pogotovo u “Mene ne zanima” pojačanoj impresivnim Gonzovim spotom, bijesnoj “A ti još plačeš” i ljutoj “Izazivajmo nerede” – poklopio sa sentimentom tada mlade generacije koja je tražila način da sa sebe skine okove rata i poraća te počne normalno živjeti.
Držanje u mraku
Ukratko, tražila se sloboda od crnih, olovnih i dešperatnih 90-ih, a u što ne spada samo rat nego i sve ono što je s njime nadošlo u smislu nacionalističke politike kojoj je rock manje-više bio zakleti neprijatelj. Bilo je to vrijeme u kojem je HDZ svim silama pokušao zatrti Radio 101 zbog čega je koncem studenoga 1996. godine održan masovni prosvjed, a ubrzo će po klubovima, o čemu sam na nekim svirkama s Majkama svjedočio već ranije, krenuti racije i premlaćivanja mlade publike koja je željela rock’n’roll, a ne samo tambure, klape i CRO-dance. Bio je to i urlik protiv nazadnjaštva i kriptofašizma kojim je Hrvatska u to doba bila premrežena, ne samo zbog (po)ratnih okolnosti nego zato što je takvom baš htjela biti. Većina problema koje i danas imamo potječe baš iz tog vremena iz kojeg potječe “Vrijeme je da se krene”, ali na to sistemske promjene Hrvatska će još pričekati. U međuvremenu netko se i iz produkcije nagrade Porin toliko usrao od straha pred Majkama da ih je odlučio držati u mraku tijekom nastupa na dodjeli 1997. godine na kojoj je od sedam potencijalnih statua samo jedna završila u posjedu benda, točnije u vlasništvu Gonza za video spot “Mene ne zanima”. Malo kasnije Majke će rasprodati Malu dvoranu Doma sportova koja je i u doba novog vala, petnaestak godina ranije, bila mjerilo nečijeg uspjeha.
Za glasače Porina 1997. godine, dakle, “Vrijeme je da se krene” nije bio dovoljno dobar, ali i s ovim reizdanjem vidimo i čujemo koliko je bio i ostao moćan i snažan album Majki kojem protok vremena nimalo nije naškodio. Ono što je Denyken pokušao učiniti još na “Razdoru” kojeg smo snimali u gerilsko-ratnim uvjetima ranih 90-ih, s budžetom s kojim vam se u pristojnim zemljama ne bi ni udostojili otvoriti vrata studija, sada je napokon moglo biti ostvareno. Umjesto na magnetofon od 1/4 inča, Denyken je “Vrijeme je da se krene” mogao snimati na Tascam s magnetofonskom trakom od 2 inča i to uživo u izvrsnoj akustici prostranog ZeKaeMu, ali bez publike, a u noćnim terminima što je Majkama više odgovaralo nego da danima borave u skučenijem studiju gdje bi snimali instrument po instrument.
Prljavo i raskošno
“Live in studio” snimka stoga je bila koliko teška, toliko elastična; koliko prljava, toliko raskošna; koliko snažna kao cjelina, toliko bogata detaljima kojima je pridonio i klavijaturist Gojko Tomljanović; koliko anarhična, toliko tradicionalistička. Mladi Tihomir Jalšovec-Čaka iz Subway Dogsa perfektno se snašao za bubnjevima, kao da je duh Johna Bonhama uskrsnuo u njemu, a podjednako mladi Kruno Domaćinović na pragu dvadesetih uletio je kao vrlo pouzdani ađutant tek nekoliko godina starijem Zoranu Čaliću koji je uz Bareta i Kilmistera bio ključan i za ovaj album Majki. Nisam bio na tim noćnim snimanjima, ali i na ovitku reizdanja “Vrijeme je da se krene” možete čitati s koliko se gušta i emocija tadašnji članovi Majki i danas sjećaju boravka u ZeKaeMu nakon kojeg je uslijedio miks albuma kod Troolog.
Dvadeset godina kasnije jasno je kako je “Vrijeme je da se krene” – tržišno najuspješnije izdanje Majki - jedan od pet ključnih albuma 90-ih koji je ovdašnjem rocku iznova podario integritet, vizibilnost, idejnost i barem donekle snagu i komercijalnost kakve je imao u doba novog vala. “Razum i bezumlje” mogao se tumačiti poput vinkovačkog odgovora na detroitski proto-punk. To sam već čuo na prvoj demo-kazeti Majki koju su mi 1985. na Hvaru dali frendovi iz Vinkovaca, a pogotovo na “nultom” albumu objavljenom samo na kazeti za Slušaj najglasnije underground-rock vizionara Zdenka Franjića. “Razdor” je potom bio poput simbioze garažnog rocka 60-ih i grungea 90-ih, a “Milost” konfuzna. Nakon nje “Vrijeme je da se krene” ukazao se kao esencijalan (blues) rock album u maniri Allman Brothers Banda, ali osmišljen i izveden od strane sastava koji je u glazbu ušao nadahnut The Stoogesima i MC5. De facto, bio je to i punk i blues, ali i više od toga.
Kako sam do tada već dosta toga prošao s Baretom i usput ga inficirao countryjem, posebice s Merleom Haggardom, taj spoj pankerskog gnjeva, tutnjave južnjačkog rocka, bluzerskog raspoloženja, kantrijaške topline i masivnosti hard rocka doimao se poput logične ekstenzije benda koji nije želio ostati u užim okvirima proto-punka ili garažnog rocka. Dio starije publike u toj tranziciji Majki je otpao, ali tadašnji klinci su “Vrijeme je da se krene” prigrlili kao mantru kojom su tražili izlaz iz sve težeg crnila Hrvatske 90-ih. Dvadeset godina kasnije još je jasnije u kakvom smo mraku bili te koliko “svojom životnošću i vitalnošću ovaj album i danas svijetli kao dragulj” (Z. Stajčić).
No, ono najzanimljivije s Majkama i tim albumom ili barem Baretom i naslovnom pjesmom “Vrijeme je da se krene” dogodilo se koncem 90-ih. Premda je posrijedi bila izrazito osobna pjesma kojom je Bare sebe motivirao da izađe iz vlastitog pakla ovisnosti u kojem je izgubio i suprugu, ista je postala sinonim za političke promjene koje su bile nužne da Hrvatska postane iole normalnom državom. Od oslikavanja osobne tragedije “Vrijeme je da se krene” prerasla je u pjesmu kojom se tražila smjena ne samo vlasti nego promjena društva. Bilo je to traženje slobode, osobne i društvene.
Neslužbena himna
Možda nekome izgleda čudno, ali nije nelogično što je “Vrijeme je da se krene”, uz malo “navigavanja” vještog i sposobnog Tomice Petrovića, postala neslužbenom himnom kojim je “Trećesiječanjska koalicija” na čelu s Račanom i Budišom napokon došla u situaciju da upristoji i odmakne Hrvatsku iz anakronosti političkog razmišljanja 19. stoljeća.
U tom smislu priča oko pjesme “Vrijeme je da se krene” i promjena koje su išle uz njezinu melodiju daleko je bliža pojmu “baršunaste revolucije” nego bilo što s početka 90-ih, ma koliko se nešto slično dogodilo koncem 80-ih s Hourinom, također posve osobno, gotovo ispovjedno ispisanom “Ružom hrvatskom”. Tako se dogodilo da jedna pjesma pokojnoj majci postane glazbenom kulisom legitimnog traženja vlastite države, a jedna skladba o izlasku iz pakla ovisnosti i oproštaja s pokojnom suprugom zadobije auru burevjesnika nužnih političkih i društvenih promjena u tek porođenoj državi u kojoj je mnogo toga pošlo ukrivo.
“Vrijeme je da se krene” veliki je i važan dokument tog i takvog vremena u kojem je bilo jako teško, zamalo nemoguće, postati velikim rock bendom, ali Majke su i u tome uspjele. Ako ne sada, onda jednoga dana u bližoj ili daljoj budućnosti, a tome služe i reizdanja odrađena profesionalno poput ponovne objave albuma “Vrijeme je da se krene”, shvatit ćemo da u Hrvatskoj nisu postojali ni pravovjerniji rock bend od Majki koji se mogao mjeriti s najjačima iz bilo kojeg dijela svijeta, ni istinskiji rock pjesnik od Bareta koji je iz svog mraka krenuo tražiti osobnu nadu, a iznjedrio svjetlost i za mnoge druge.