THE WAR ON DRUGS

'WAR ON DRUGS' I LAKOĆA POVEZIVANJA OPREČNIH ESTETIKA Razrješenje ljubavne patnje putovanjem

 

 

Pažnju najviše plijeni lakoća kojom The War On Drugs povezuju oprečne estetike unutar čega odišu lijepe i osjećajne, ukusne i elegantne skladbe emotivnog razapetog Adama Granduciela.

Barem dio pjesama s posljednjeg albuma indie-rock perjanica The Nationala može se uvrstiti pod pojam “AOR”, odnosno ono što smo nekada zvali “rock glazbom za odrasle”. Nešto slično vrijedi i za recentni album “A Deeper Understanding” filadelfijskih The War On Drugs. Naime, pod liderstvom tankoćutnog Adama Granduciela - Kurt Vile s kojim je zajedno svirao u The Violators napustio je The War On Drugs 2008. godine - takve su pretenzije bile čujne i na trećem albumu tog benda “Lost In The Dream” (2014). Prelaskom s manje (Secretly Canadian) na daleko moćniju i veću (Atlantic) diskografsku kuću, takva su nastojanja još istaknutija.

Netko će reći kako stilske oznake ionako nisu bitne, no osobno mi je zabavno promatrati kako kroz naizgled alternativni indie-rock klinci ni ne kuže da zapravo nisu daleko od onoga što misle da ne vole, a to su “rock za ugodno starenje”, power-pop, pa čak i stadionski rock. Zauzvrat, stariji kukaju kako nema više dobrih bendova, kao u njihovoj mladosti, a često tek stoga jer su lijeni čuti nešto novo i u tome otkriti koliko je srodnosti s onime što su nekoć slušali.

 

Evo, primjerice, The War On Drugs i njihovog “A Deeper Understandinga”, prilično srodnog također ovogodišnjem “Prisoneru” Ryana Adamsa i gotovo pa idealnog albuma za mlađe, ali i starije slušatelje koji njeguju naklonost spram rocka. Naime, posve je jasno da je Adam Granduciel vokalno blizak Dylanu iz sredine 70-ih, a da gitaru svira pod izravnim utjecajem Neila Younga, ovaj put s manje bučnosti koja bi sugerirala ekstenziju prema radovima Sonic Youtha. Pjesme su mu pak tečne poput skladbi Springsteena ili Pettyja, često s podjednakom sklonošću da auto-cestom odjezdi u nepoznato, čak i ako zna da je nemoguće pobjeći od sebe samog.

No barem je moguće maknuti se od onoga što ga guši. Može to biti i i ljubav, a bijeg od jedne takve - nerealizirane ili propale, time i patničke i gubitničke - noseća je tema albuma. Produkcija, pak, donekle sugerira srodnost The War On Drugs s Fleetwood Macom iz kasnih 70-ih i ranih 80-ih, dok se kroz power-pop narav benda ukazuje sličnost s Big Starom (Alexa Chiltona) i Cheap Trickom. Motoričnost ritam-sekcije vodi prema osobinama nekih Krautrock sastava, a mjestimice ponovo izranja i emocionalna i glazbena povezanost s The Cure i The Smiths.

Sve skupa moguće je zvati indie-rockom kao jednim od najraširenijih stilova u popularnoj glazbi današnjice, a ako mlađi ne moraju znati kako je i zašto The War On Drugs povezan s nekim ranijim sastavima - kao što ja kao klinac nisam imao pojma koja je poveznica R.E.M. s Byrdsima - stariji bi se mogli zabaviti potragom za onime što ih u sjetnim i sentimentalnim Granducielovim pjesmama podsjeća na junake njihove mladosti. Pažnju u konačnici najviše plijeni lakoća kojom The War On Drugs povezuju naizgled oprečne estetike, a da sve zvuči kao jedna logična cjelina u kojoj prelijepe Granducielove skladbe - o razrješenju patnje putovanjem - odišu finoćom i elegancijom, ali i putenošću i osjećajnošću.

ELIPSO

Izdvajamo