Tvrđava Sv. Mihovila u Šibeniku najbolji je koncertni prostor na otvorenom u Hrvatskoj. Zbog akustike i ambijenta, nestvarno lijepog pogleda koji s nje puca na šibenski akvatorij.
Nakon drugog izdanja festivala može se reći da se SuperUho prometnulo u najbolji i najsimpatičniji mali festival u Hrvatskoj. Mate Škugor složio je butik festival po mjeri čovjeka, sa zanimljivim, ne i prerazvikanim izvođačima, uz naglasak na kvalitetu, te s optimalnim brojem posjetitelja, između 1500 i 1700 po večeri, što je maksimum koji Sv. Mihovil može izdržati bez stvaranja velike gužve.
Paket-aranžman
Premještanjem s plaže na tvrđavu SuperUho je dobilo o kulisu. Glazba je, naravno, i ove godine bila u prvom planu, ali SuperUho je cijeli paket: kupanje i izleti brodom tijekom dana, te susreti i upoznavanja ljudi sličnih glazbenih svjetonazora iz Hrvatske i inozemstva. Kada je prije pet godina startao s Terraneom, Škugor se potrudio da, iako postoji više pozornica, nema preklapanja u satnicama izvođača i ta se praksa nastavila i na novom festivalu. Publika, ako želi, može odgledati sve nastupe.
Iako su prvi dan najveći raspašoj izazvali Flogging Molly, moj highlight bio je nastup benda King Khan & The Shrines, suluda soul/garage rock ekstravaganca u camp maniri, s dozom opscenosti. Mark Kozelek, odnosno Sun Kill Moon, druge su večeri izazvali oduševljenje glazbenih skadokusaca. Kozelek se pokazalo se i kao frontmen s duhovitim grintavim verbalnim izletima između pjesama.
Einstürzende Neubauten nastupili su na 25. godišnjicu prvog koncerta u Hrvatskoj, i zazvučali moćno i uzbudljivo.
Daleko od tenka
Treću su večer otvorili zagrebački The Marshmallow Notebooks i bio je to najbolji nastup te večeri. Dobri su bili i The Lesser Men, tako da su “pobjedu” posljednjeg dana odnijele domaće snage. Of Montreal me nisu impresionirali. Poklopilo se da se SuperUho održava u dane proslave Oluje: tenkovi u Zagrebu, proslava u Kninu, Armada ispred riječkog HNK, sve su to u Šibeniku tih dana bili tek daleki odjeci svakodnevice.