Steve Albini, lider nekadašnjih sastava Big Black i Rapeman te već četvrt stoljeća i danas aktivnog Shellaca, često je bio nazivan i bogom buke. No, osim što ga se smatra utemeljiteljem noise-rocka, nastalog na rubu američke hardcore punk scene, a u okviru koje je započeo djelovanje u Chicagu početkom 80-ih godina 20. stoljeća, Albini je i jedan od najglasovitijih glazbenih producenata u proteklih 30 godina koliko traje njegov "profesionalni producentski status".
Između ostalih, producirao je važne albume Pixiesa, Nirvane, Roberta Planta i Jimmyja Pagea, Breedersa, PJ Harvey, Manic Street Preachersa, The Stoogesa, Flogging Molly, Jesus Lizarda i stotina drugih. Stoga i nije čudo što je nakon trodnevne "pokazne vježbe" s Psihomodo Popom u izvrsnom studiju RSL (novo Mesto, Slovenija), interes za njegovim predavanjem u Zagrebu narastao do proporcija kino-dvorane Branimir centra.
Naime, Albini, premda već niz godina prvenstveno producent, snimatelj i vlasnik znamenitog studija "Electrical Audio" u Chicagu, poniklog u njegovoj kući pa prebačenog i "nadograđenog" 24-kanalnom tehnikom u jednoj staroj industrijskog zgradi, veliki je poznavatelj glazbenih, industrijskih i tehnoloških trendova. Nakon uvodnog govora u kojem je ukratko predstavio okosnicu onoga čime se bavio kao glazbenik i producent, rado je odgovarao na pitanja iz publike. Očekivano, dobar dio pitanja, posebice u drugom dijelu predavanja, odnosio se na njegove snimateljsko-producentske "trikove". Pojasnio je da je težište odavno bacio na detaljan rad oko odabira i pozicioniranja mikrofona u studiju u kojem preferira da što više glazbe izvođači snime uživo zajedno, a onda tek nadodaju dionice koje mogu odsvirati tek naknadno kao pojedinci.
Također, i danas inzistira na snimanju na dvoinčnim magnetofonskim trakama, ne zato što je zaluđen nekakvim retro-pristupom nego zato jer ga još nitko nije uvjerio da je digitalni audio-zapis pouzdan i trajan kao analogni na magnetofonskoj traci. Neil Young bi nadodao i kako je kvaliteta analognog audio-zapisa na magnetofonskoj traci i kvalitetnija, toplija i podesnija za ljudsko uho nego digitalna na hard-discu, baš kao što i danas znamo da je LP ploča vrhunac i najbolji nosač zvučnog zapisa, superioran digitalnim nosačima zvuka i zapisima, što je istaknuo i Albini; pod uvjetom da se i nanovo otisnuti LP albumi temelje na izvornim analognim ili barem analogno podešenim zapisima.
Osobno, najzanimljiviji dio Albinijeva predavanja bio mi je onaj u kojem je poentirao na dokidanju sistema djelovanja diskografske i svekolike glazbene industrije kakvog smo poznavali do prije nekoliko godina. Dopada mu se što je nestalo posrednika između publike i glazbe(nika), odnosno što su oni svedeni tek na streaming servise poput YouTubea ili Deezera, Spotifyja, iTunesa premda ni od toga njegov Shellac, kao ni od emitiranja na radiju i TV-u, ne vide neki novac. Predviđa da će velike diskografske kompanije biti sve manje važne, a najžilavije u preživljavanju one manje, posvećene "odabranim glazbenim nišama".
Njegov bend Shellac, pak, najviše zarađuje od koncerata i donekle od prodaje CD-a i LP ploča. Dakle, sviđa mu se što je danas sloboda odabira glazbe, bez obzira kada je objavljena i koliko je stara ili nova, tolika da nam je praktički sve dostupno, kao u snovima pokojnog kritičara Lestera Bangsa koji je sanjao o katakombama u kojima bi posjedovao sve ikada objavljene albume na svijetu. Kako god, svjedoci smo najveće promjene u glazbenoj industriji otkako ista postoji.
Mi danas de facto živimo taj Lesterov san, no ni to nije brana – složio se s postavljenim pitanjem potpisnika ovih redaka - da gro publike i dalje preferira "glazbeno smeće" te da su top liste groznije no ikada prije. Zauzvrat, kaže, do kvalitetne glazbe lakše je doći barem onima kojima glazba nije samo popratna kulisa za pranje suđa ili mrcvarenje papira u nekom uredu nego smisao života i gušt bez kojeg ne mogu zamisliti svakodnevicu.
Također mu se dopada što čak i neafirmirani izvođači lakše dolaze do publike nego ranije, pod uvjetom da ne ostanu zagubljeni u bespućima interneta. Kaže, ako neko i vrijeme jest tako, da "ipak postoji šansa da taj izvođač kad-tad dođe do publike". U neku ruku to je bila i ideja punka; totalna demokracija snimanja, distribucije i prijema glazbe, makar u takvoj konstelaciji financijski propao i njegov "Electrical Audio" studio jer je sve lakše i sve jeftinije relativno kvalitetno snimati svoju glazbu u sobi, podrumu ili garaži.