Ležim u krevetu na kraju dugog radnog dana, a mozak mi još uvijek vrti, rotira i prevrće o svemu u vezi s INmusicom. Festival je iza ugla (OK, tamo je na otoku na Jarunu :) ) i kod mene je, kao i kod kolega, 0-24 sve povezano s tim. Ležim i pokušavam zaspati; znam da je san u narednim danima pravi luksuz za um i tijelo, ali misli mi odlutaju temi za blog, malo tonem u san, malo u jarunsko jezero i... složim si u mislima super sažetak o čemu bih mogla pisati. Sjetim se raznih angdota, ali ne zapišem ih....
Dan ima samo 24 sata. Zašto? :)
Spavam i u snu trebam nazvati nekog gospodina, važnog festivalskog partnera, ali jutro prebrzo dođe i on odlebdi iz sna s prvim zvukom budilice. Provjeravam mailove no ne znam tko je on, zašto je važan niti što točno mu trebam javiti ili poslati, ali ah da, to je bio samo san. Bože, radim i dok spavam. Vožnja biciklom do ureda, mnoštvo mailova, odgovora i upita, telefoniranje, pisanje priopćenja za medije - isprekidano. Taman imam dobru rečenicu i odnese ju beep maila pa opet traženje inspiracije. Čitam – OK je, ne vidim tipfelere. Čitam kasnije i ipak ispravljam neke sitnice, tu je i "patak" umjesto "petak". Nasmijem se. Gospodin Patak baš je simpatično zalutao, no srećom uočen je na vrijeme i moram ga istjerati iz teksta. Ispravljeno je u "petak" te ga novinari nisu imali priliku "upoznati". Zapravo, kad razmislim, vjerojatno bi i njih nasmijalo, ako bi uopće primijetili. Već je skoro mrak, zaključavam ured. Paše mi vožnja biciklom, ali na putu do stana razmišljam opet o blogu, no kratkotrajnu memoriju i onaj super tekst od sinoć zamijenile su i izbrisale nove misli i obaveze.
Kako je biti PR manager INmusic festivala?
Što radim i kako to da imam toliko puno posla da nemam vremena za otići na kavu? Zar nije da samo malo prčkam po Facebooku i to je to? Ovo su neka od pitanja koja često čujem, a ovo zadnje, s Facebookom me iskreno nasmijalo. Ima posla - puno posla, cijelu godinu. "Cijelu godinu? Pa što radite cijelu godinu", još su neka od pitanja u rangu onog s Facebookom. Da, INmusic traje samo tri dana, ali to je samo vrh sante - da iskoristim današnju popularnu metaforu. Parafraziram kolegicu iz produkcije - ne dođu neke čarobne vile i *poof* preko noći je sve odjednom tu. Ostatak sante, piramide, kako hoćete, je slojevit, dugotrajan proces koji zahtijeva puno rada, vremena, mnoooooštvo razmijenjenih mailova, odgovora i još odgovora, pisanja, razgovora, sastanaka, planiranja, još mailova, ali i puno truda, volje i - ljubavi prema glazbi.
Glazbeni dio festivala traje tri dana, festivalski kamp otvoren je sedam dana, a za PR managera tako velikog događaja to zapravo znači 365 dana INmusica. Možda nekima zvuči nevjerojatno, ali zapravo zaista ne prođe niti jedan dan bez makar male obaveze, nekada intenzivnije, nekada ležernije, no u svakom slučaju uvijek su tu i nema "on-off" gumba; u uredu, na moru ili na planini - poruke vas nađu.
Tu su i društvene mreže - one zbog kojih, s jedne strane neki misle da PR-ovci samo malo 'skrolaju' po Facebooku, a s druge strane su, iako mali dio, važan dio PR mixa. Društvene mreže i mogućnosti oglašavanja super su stvar za dopiranje do ciljane publike. Mnogi stranici su za INmusic saznali upravo putem društvenih mreža (radimo ankete pa nam to i potvrde). Vjerojatno ih puno, baš u ovom trenutku, putuje prema Hrvatskoj kako bi ljeto započeli u Zagrebu! :)
Razni upiti iz svih dijelova svijeta stalno stižu. Najčešća su ona na koja je odgovor pod nosom (Facebook profil vrvi s popisom izvođača – od cover vizuala do svakog posta. Isto je i s cijenom ulaznice i prodajnim mjestima): "Koliko je ulaznica? Dolazi li stvarno taj i taj? U koliko nastupa moj omiljeni bend?". Naravno, na sve upite odgovorimo i to u najkraćem mogućem roku. Mnogi upiti vezani su uz korisne i bitne informacije. Javlja se i jako puno izvođača sa željom da nastupe na INmusicu – sve bude proslijeđeno booking menadžerici. S najavom prvih izvođača intenziviraju se želje publike: "Zovite ovaj bend jer oni su super!", "Zašto ne pozovete XY?", "Kad će doći YX?" ili "Glupi ste, gdje su Foo Fighters i Pearl Jam? " - ne bismo imali ništa protiv, ali skupi su te cijena festivalske ulaznice ne bi mogla ostati na pristupačnih 299 u startu te trenutnih 349 kuna. The Kooks je skupio prilično veliki broj želja publike. I evo ih – uskoro sviraju na Jarunu! Super je čitati i brojne pohvale, iskustva i sjećanja na festival koje stižu u inbox! Ima i negativnih poruka, vrijeđanja zaobiđemo, no svakako se pročitaju i sve kritike kako bi se nastavilo truditi da svako festivalsko izdanje bude sve bolje i bolje!
Pišem ovo, dobivam mail od direktora festivala kako će možda kasniti na dogovoreno radijsko gostovanje jer se sastanak odužio. Pokušavam dobiti radijskog voditelja – ne javlja se. Možda razgovara s nekim. Pokušavam još jednom – ništa. Šaljem SMS i shvatim očitu činjenicu – u eteru je. Prolazi još nekoliko minuta, razgovor o INmusic festivalu i Teslinom tornju bi već skoro trebao početi. Direktor festivala šalje poruku i pita mogu li ja stići. Pogledam na sat: "Uf - to je sad!" Iste sekunde zamolim kolegicu da me odveze do radija. Stižem, malo kasnim, ali sve je OK - samo jedna u nizu hitnih situacija u kojima se uspješno snalazimo. Nakon službenog dijela razgovaram kratko s voditeljem emisije, pita kako je. Rekoh: "Aktivno. Malo ured, malo Jarun, gostovanja na razne strane." Mogućnost teleportacije ili bilokacije bi baš dobro došla. Eh, da se barem genijalni Tesla toga sjetio...
Pripreme su u punom jeku i entuzijazam nadvladava svaki znak umora. Putem nazad odgovaram na par mailova, javljam ekipi na Jarunu da puste kameru televizijskog partnera da kratko snime izgradnju INmusicove replike Teslinog tornja i evo me u uredu i nastavljam pisati. Svjesna sam da ću još nekoliko puta prekinuti i početi pisanje, ali multitasking je jedna od normalnih stvari u PR-u. Stiže jedan u nizu mailova s gotovo istim pitanjem: "Javi mi, molim te, za intervju za Florence" (usput, na pitanje o mogućnosti intervjua sam baš maloprije odgovorila kolegi s radija). Intervjui, intervjui... Svi ih žele i bila bih najsretnija kada bi negdje postojao neiscrpan izvor originalnih i zanimljivih intervjua. Bilo bi sjajno kada bi izvođače bilo jednako brzo i lako kontaktirati kao i prijatelje te malo popričati s njima: "Hej "Pjevač" kako si, što ima? 'Ajde, molim te odgovori na nekoliko pitanja za XY medij. Novinar je zaista super, zna sve o bendu i sigurna sam kako će ti pitanja biti zanimljiva. Častim kavom poslije". Odgovor bi, naravno, trebao biti: "Super, nema problema, samo reci kad!" Stvarnost je ipak nešto drugačija, na kraju krajeva - ni prijatelje ne možemo uvijek dobiti na telefon budući da su i oni često (bez obzira što možda nisu velike zvijezde) zauzeti svojim obavezama i planovima. Ima već više od mjesec dana otkako je menadžment jednog od izvođača potvrdio dva telefonska intervjua. Još uvijek čekamo finalnu potvrdu jer su u startu odgođeni "za neki drugi termin". Pokušavam, zajedno s kolegicom iz diskografske kuće, dobiti odgovor. Jedan podsjetnik: "Pozdrav, samo bih htjela podsjetiti na dogovorene intervjue. Imamo još puno zainteresiranih medija, ali sjajno bi bilo kada bismo mogli odraditi barem ova dva već potvrđena." Prođe tjedan dana, nije u redu da budem (prečesto) dosadna, pa šaljem novi mail: "Lijepo bih molila da javite kakva je situacija po pitanju intervjua? Festival je za 10ak dana i puno bi nam značila povratna informacija. Novinari su već rezervirali medijski prostor." Dobivam u jednom trenu odgovor "Može jedan intervju u srijedu" – "Može, super, hvala!" Odmah zovem diskografsku kuću (jer su i oni pokušavali doći do potvrde) i novinara te dogovorimo sve detalje. Srijeda je. Stiže mi u inbox: "Žao mi je, avion kasni i morat ćemo odgoditi intervju." Još uvijek čekamo da se ostvari....
Spomenuvši intervjue i imajući iskustva i s koncertima i velikim festivalom jasno je vidljiva razlika u komunikaciji i uvjetima kada je riječ o samostalnom koncertu izvođača ili festivalu gdje je, uz njega/nju još niz drugih sjajnih izvođača. Za samostalni koncert se i izvođač i menadžment puno više potrude i "otvoreniji" su po pitanju intervjua i izjava. Zahtjeve od strane festivala na neki način shvaćaju više kao direktnu promociju za festival nego za svoju glazbu i, razumljivo, puno im je više stalo do promocije za koncert jer - ako samostalni koncert ne uspije najbolje - njihova reputacija je u pitanju. Uvijek ima iznimki kojima se iskreno razveslim – kako potvrdama tako i kada čitam ili slušam intervju. Ove godine poseban gušt bio mi je čitati intervjue s Bjornom Tagemoseom – autorom Gutterdämmerunga. Bjorn Tagemose i Henry Rollins su super!
Ovo kažem iz nekoliko razloga: 1. jer stvarno jesu :) 2. jer su obojica pristali na nekoliko intervjua i 3. odlični su sugovornici. Imala sam osmjeh od uha do uha svaki put kada bih pročitala intervju s nekim od njih dvojice, a iste povratne reakcije sam dobila i od novinara: "Odlično!", "O fantastično", "Henry je zakon!" Realno - Henry je faca, a Bjornu i njegovoj ideji te predanosti i iscrpnim odgovorima - skidam kapu do poda. Super mi je izjava Skin iz Skunk Anansie u kojoj kaže kako nemaju unaprijed isplanirane nastupe te da uz hrvatske fanove poželi skakati više nego obično. Na veliko nezadovoljstvo redara, ali znatno veće zadovoljstvo publike – to i učini. Izvođači za svoju publiku na nastupima uvijek daju 100%, a publikom INmusica (jednako kao i lokacijom festivala) gotovo uvijek su oduševljeni! Vraćam se na temu zahtjeva za intervjue prilikom kojih bi se trebalo uzeti u obzir sljedeće: količina (ne)slobodnog vremena izvođača kada su na turneji, mnogo probi i putovanja od jednog grada do drugog, od jednog mjesta održavanja koncerta (dvorane, stadiona, otoka!) do drugog i stotog mjesta na kojemu nastupaju...
Uz niz koncerata ide i velik broj upita od strane raznih medija i raznih organizatora. Na neki način – stojimo u redu i čekamo (i mi i novinari) da izvođač i menadžment odaberu baš naš zahtjev. S druge strane, toliko je sjajnih domaćih i regionalnih izvođača kojima je svaka medijska podrška dobrodošla. Dobivši priliku da nastupe na INmusic festivalu otvaraju im se brojna druga vrata za napredak u karijeri i podrška domaćih medija i više je nego dobrodošla. Pokušavam doći do medijskog prostora, dogovoriti pokoji intervju s nekim, no nažalost, oni nisu headlineri i samim time moji pokušaji najčešće ostaju samo to - pokušaji. Dragi kolege, suradnici, glazbeni novinari i svi vi koji podržavate kvalitetnu autorsku glazbu i domaće snage, ovim putem vas molim da domaćim kvalitetnim bendovima date priliku da nešto kažu i za vaše cijenjene medije. Tko zna, možda će baš nastup na INmusic festivalu i baš taj intervju postati bitan faktor u biografiji u dijelu "kako je sve počelo"... Čvrsto držim fige da netko od naših dobrih bendova uskoro postane i traženi headliner! :)
I ove godine interes medija (domaćih, regionalnih, stranih) je velik - stiglo nam je "milijun" zahtjeva za akreditacije! Zahtjeva je puno, a broj akreditacija koje se mogu izdati je ograničen. Stoga ih sve pregledavamo, slažemo i radimo jednu veliku šarenu i preglednu tablicu. Prilično dugotrajan proces koji se, uz sve ostale obaveze, produži i na nekoliko dana u nastavcima: "to be continued". Mnogi mediji ispunjavaju sve uvjete akreditiranja, neki su "na rubu", ali ipak izlazimo u susret. Neki, nažalost, nisu ispunili uvjete dok je bilo i raznih zahtjeva za "izmišljene" medije – vjerojatno poslanih na blef, "ako prođe – prođe".
Informacije o INmusicu mogu se naći na razne strane, ali nisu tamo slučajno. Većina su informacije iz službenih priopćenja. Puno je i samostalnih autorskih članaka novinara no da bi se novinari zainteresirali dovoljno da pišu o nekoj temi, treba im se i pružiti neka vijest, obavijestiti ih o novostima INmusica – od najava izvođača, dodatnih sadržaja do drugih zanimljivih informacija. Tko li plasira sve te informacije koje nalazite posvuda – od plakata dok se vozite po gradu, najava na malim-velikim ekranima, člancima u novinama i brojnim najavama po portalima? Izvor informacija je PR odjel INmusic festivala. Nisu uvijek sve vijesti pozitivne – no i takve vijesti nužno je komunicirati. Primjerice, odgađanje nekog nastupa (događa se, svugdje u svijetu) ili obavještavanje javnosti o netransparentnoj raspodjeli sredstava za rock glazbu od strane Ministarstva kulture. Ipak, ne bih sad o nekim manje lijepim stvarima – INmusic je uskoro tu, veselimo se još jednom dobrom festivalskom izdanju i, ne, uopće neću spominjati kišu! Bit će sunce! Optimist sam (od)uvijek!
Raspisala sam se već puno i čekaju me druge obaveze, a zapravo sam spomenula samo mali dio PR-ovskog opusa među kojem je i organiziranje posebnih događaja poput novinarskih konferencija, warm-up partija ili natječaja koji pak trebaju svoj vlastiti PR plan.
A što je s aktivnostima za vrijeme odvijanja festivala? To je nešto o čemu bih mogla posvetiti novih nekoliko stranica teksta. Najljepša su mi jutra uz šetnju na kamperskim otocima. Sve je tako idilično, atmosfera je odlična i poželim tu ostati i jednostavno guštati no sjetim se organizacijske užurbanosti i dnevnih obaveza koje treba ispuniti kako bi i izvođači i predstavnici medija, u konačnici i publika, bili zadovoljni te požurim natrag prema backstageu i press centru. Svakodnevni mali "bijeg" i druženje s turbodobro raspoloženim kamperima zaista napuni baterije. A znate li što vas ispuni zadovoljstvom "na najjače" – onaj trenutak kada osjetite atmosferu, kada je sve u toj nekoj usklađenoj festivalskoj vibraciji. Izvođači skaču, publika ih prati i svi imaju taj zadovoljni osmjeh na licu. Udahnem. Zapamtim taj trenutak.
Spremna sam za nadolazeće dane uz mobitel koji neće prestajati zvoniti (OK, smirit će se treći dan festivala, tamo negdje oko 20 sati).
Vidimo se na Jarunu!