Subotički redatelj András Urbán prvi put je angažiran u Satiričkom kazalištu Kerempuh. Jedan od najvirtuoznijih stvaratelja na ex-jugoslavenskim prostorima i rasni baštinik učitelja Ljubiše Ristića, prometnuo se u prvorazrednu europsku umjetničku zvijezdu.
Autorski projekt “Audiciju” Urbán, s otvorenim i na istraživanje raspoloženim ansamblom, upravo privodi kraju (premijera je u petak, 17. studenog), naoružan beskrajnom žudnjom za satiričkim rešetanjem poremećene stvarnosti.
Startna pozicija projekta bila je “Audicija” ruskog postgogoljevca Aleksandra Galina. Zašto ste odustali od tog teksta?
- Svakako se krenulo u projekt s konceptom velike autorske slobode, i svakako smo imali plan da se referiramo na situaciju kad ljudi žele otići odnekud, kad na nekoj audiciji žele da budu prihvaćeni, primljeni... Do koje mjere smo spremni da se predamo? Da se promijenimo da bismo mogli biti primljeni u neko drugo društvo. Odnosno, dokle smo spremni ići da bismo bili kupljeni? Tako je sav taj materijal naših razmišljanja u jednom trenutku postao vredniji od toga da se vratimo izvornom tekstu koji je svakako i određen autorskim pravima da se izvodi na jedan način bez intervencija.
Kako ste s ansamblom iskomunicirali tu odluku?
- Nije bilo tog dramskog trenutka saopćenja. Cijelo vrijeme smo znali da nam taj komad samo leži u pozadini i od samog starta je bila upitna njegova asistencija u predstavi.
Jesu li vam takve istraživačke situacije izazovnije u stvaranju polja teatarske slobode?
- Jesu, ali te dvije stvari, dramski tekst ili istraživački proces, nisu u nužnom sukobu. A sloboda je upitna kod oba načina. Sloboda je svakako prvenstveno odgovornost a ne zafrkancija. Činjenica je da mene zanima sama predstava a ne literarna konotacija ili smisao neke drame kao sklopa dijaloga.
Noseća tema predstave je ta gotovo ponižavajuća pozicija pojedinca na svim mogućim “audicijama”, od ekonomskih do političkih?
- To jeste osnovna situacija od koje smo krenuli... U stvaralačkom procesu koji se tiče kolektiva koji sudjeluje u tome, iskristaliziraju se momenti osjetljivosti, problematiziraju se glavne crte odnosa prema određenoj stvarnosti. Pojedinac je na gubitku svakako. Pojedinac više i ne postoji. Postoji samo kao neki očajnik sa kuferom koji krene u neki novi život, i ne zanima ga više ništa. Nit ideologija o naciji, niti sva ta preseravanja o slobodi. Ispada da vam je jedina šansa kao pojedincu da se zatvorite u svoj neki autizam. A to svakako nije rješenje. Prilično vam je neupitno zašto svaka ideologija i stranka kolektivizira društvo, segmente društva, i zašto se uvijek nađe neprijatelj koji vas ugrožava.
Postavljate provokativno pitanje o odlascima s ovih naših nesretnih feuda na području bivše Jugoslavije. Je li odlazak čin hrabrosti ili nesposobnosti da se suočimo sa stvarnošću? Odnosno, ako odemo da li oportuno samo bježimo pred bagrom?
- Ne možemo to gledati s nekog aspekta moralnog prosuđivanja. Da, čovjek se rodio negdje, socijalizirao se negdje, pa ima osjećaj da na tim prostorima ima nekog posla, veže se za određene uspomene, određene ljude... Istovremeno, nitko nema pravo da vas u bilo čije ime sprečava da vi sami odlučujete gdje biste trebali živjeti. Osobna sloboda je osobna sloboda, osnovna je, i ne može se društveno podrediti ničemu. To je isključivo vaša stvar. A šta društvo ili vlade rade da vi ne biste otišli? Ništa. A i ne moraju. Vi svakako niste njihov glasač, tržište će se oporaviti, zarade će biti, kapital će se već snaći. Ako ništa drugo, nahranit će vas nacionalnim ponosom...
Stvarate li svoj umjetnički angažman u neku ruku iz vlastite pozicije manjinca?
- Ha, ha... Ja jesam manjinac, no nije to jedino obilježje moje pozicije ili identiteta. Nacionalni identitet i nije najzanimljivija stvar. Niti jedina. Položaj manjinca je vrijedno iskustvo naročito kao da slušate ljude iz većinskih naroda, kada promatrate tu neviđenu aroganciju i neznanje o svemu tome. Položaj manjinca vas natjera da ipak ostanete dobar momak, i da znate da svi lažu a vi ne pripadate ni onamo ni ovamo. Ali ajde da vidimo, bez obzira da je to sada retro stav, ako se ja odredim kao Jugoslaven, da li sam manjinac zato što nas je malo ili predstavljam u nekom smislu obuhvatni identitet većeg prostora, i s te pozicije slobodno i s pravom jebem kevu svima koji su mi uništili domovinu stvarajući nove separatizirane identitete. I na sve slavljene borbe, ratove, vojne akcije, gledam kao na zločinački čin koji mi oduzimaju prostor slobode, koji bi trebala domovina značiti.
U tom smislu, kako gledate na rastuću primitivnu atmosferu ksenofobije po Europi?
- Ekstremni ispadi te ksenofobije nama služe uglavnom samo zato da bismo bili mirni s vlastitom kulturnom i salonskom prikrivenom ksenofobijom. I da mislimo da mi predstavljamo humani odnos prema svemu tome. Ekstremna desnica treba odraditi prljav posao, a mi ćemo odglumiti i čak i vjerovati da smo zgroženi nad tim. Samo, jednog dana će biti prekasno. I svi ćemo doći na red, a razlog može biti da niste mrzili dovoljno.