U zagrebačkom HNK prvi je put režirao etabliran redatelj Boris Liješević, rođen 1976. u Beogradu.
Uspješno. Vrlo precizno, u jakom tempu, s dosta izrađenih detalja, s više je strana osvijetlio, u svega 80 minuta, pet likova iz drame “Bella figura” Yasmine Reze (r. 1959.), i u nas poznate suvremene francuske dramatičarke. Njezina djela, osobito ironijska komedija “Bog masakra”, ovdje se relativno često izvode, a nakladnik Ceres još je prije petnaest godina tiskao četiri njezina dramska teksta, među kojima i uspješnicu “Art”.
Tipičan građanski komad
Sad je posrijedi zbilja ekskluzivna premijera, budući da je zagrebački HNK drugo kazalište na svijetu što je postavilo ovo djelo. Spisateljica ga je lani napisala za berlinski teatar Schaubühne , po narudžbi intendanta Thomasa Ostermeiera, s kojim intendantica zagrebačkog HNK Dubravka Vrgoč i šef Drame Ivica Buljan surađuju godinama, pa će biti da je plod te suradnje i ova inicijativa..
“Bella figura” tipičan je građanski konverzacijski komad, tipičan i za autoricu. Ona šije upravo onako kako se bolji građanski igrokazi sastavljaju već 150 godina po Evropi i poslije po Americi, ništa novo, dobrodošlo ako je od kvalitetnog štofa i dobro skrojeno. Jedino što se promijenilo jest da su, već otprilike s Ibsenovom Norom, žene počele stasavati u ravnopravne protagoniste i što su u međuvremenu proizvedene razne “čarobne” pilule kojima se današnji likovi redovito kljukaju na sceni. Ovdje petero protagonista nalete jedni na druge. Doslovno. Ispred boljeg restorana. Sredovječni bračni par i drugi takav, ali sa svekrvom pride.
Dobar izbor glumaca
Ovi prvi upravo odlaze, nakon svađe, i udare svekrvu autom na parkiralištu, koju su sin i snaha dovezli da proslavi rođendan. Gospođi nije ništa, a pri svemu tome neugodno je jedino to što je ova druga gospođa najbolja prijateljica supruge prvog gospodina. A on eto s ljubavnicom.
Rekao bih da je glavna zasluga redateljeva što je ovu dramu postavio kao komediju, malko uvrnutu, ponešto mračnu. Nitko ovdje neće umrijeti, niti će se što napokon prelomiti, nego se naši protagonisti muče vlastitim životnim kalupima, iz kojih ne mogu ispuzati, pa se grče jedni pred drugima u svojoj neiskrenosti i nezrelosti.
Liješević je inteligentno odabrao glumce, svi igraju rekao bih s ljubavlju za ulogu, osjećajući da im dobro pristaje dodijeljeni “kostim”. Izvanredna je Ksenija Marinković kao svekrva Yvonne Blum. I ona eto prvi put nastupa pred HNK-ovom publikom, nova je članica ansambla. Uloga na prvi pogled nudi karikaturu, porušenu staricu, koja možda pati od Alzheimera. Marinkovićeva je međutim načinila često lucidnu, još držeću gospođu, koja se više pravi pomućena nego što jest, isključujući se iz stvarnosti svjesno. Tako da svoje naoko besmislene upadice ojačava živom ironijom. I kad je “isključena”, Marinkovićeva nasmijava publiku već samim pogledom kojim tobože čita jelovnik…
Komorni interijer
Lana Barić igra rekao bih nadahnuto Andreu, nesretnu ljubavnicu, još jako privlačnu samohranu majku, koja nije dovoljno jaka da ostavi slabića Borisa Amettea, friško propalog poduzetnika kojega Milan Pleština zanimljivo daje kao glasnog grubijana bez pokrića. Najfiniji gradi se, u zaokruženoj kreaciji Dušana Bućana, pravnik Eric Blum, dobar sin i suprug koji bi malo ženskario ali, eto, strah ga je. Francoise Hirt, njegovu nevjenčanu suprugu, odlučno, strasno igra Olga Pakalović: ona daje možda najširi spektar potisnutih emocija. Ukratko, predstava nema slabih mjesta osim kraja, s rečenicom i stankom viška.
Igra teče u komornom interijeru pokusne dvorane, a scenu čine podest i ponešto uklonjivih rekvizita, kreacija Numena i Ivane Jonke. Kostimi Lea Kulaša igraju dramu novca i spola, također uspjelo.