Boris Svrtan, novi ravnatelj zagrebačkog Gradskog dramskog kazališta Gavella, upravo je napunio pola stoljeća života. U matičnom je kazalištu proveo gotovo cijeli glumački vijek. Od 2002. predaje scenski govor na Akademiji dramske umjetnosti. Poznat je, među ostalim, i kao osnivač Sindikata hrvatskih glumaca. U Gavelli je preuzeo četverogodišnji mandat nakon Darka Stazića.
Na sjednici Gradske skupštine nitko se nije protivio vašem imenovanju, kako to komentirate?
- Moj je mandat izglasan na Skupštini jednoglasno, što me raduje, ali prije svega obvezuje da odgovorno radim. Možda je preuzetno to reći, ali mislim da je taj konsenzus iskazivanje želje da napokon nestanu sumanute tenzije između lijevih i desnih, a u kojima živimo već četvrt stoljeća. Čitam taj konsenzus kao svojevrstan znak da bi mogla doći neka bolja vremena. Previše je politizacija izudarala naše živote.
Kakvu ste financijsku situaciju naslijedili od dosadašnjeg ravnatelja, ima li čega spornog?
- Računovodstvo je apsolutno sređeno, kao u apoteci. Još nisam pregledao sve papire, ali za početak mogu kazati da kazalište nije u minusu, a to je već dobra pozicija za novi start.
Repertoar za ovu godinu ste, zapravo, naslijedili od bivšeg ravnatelja Stazića. Kad kreće vaš program?
- Da, tri sljedeće premijere idu po njegovom programu. Moja je prva prava sezona zapravo sljedeća, barem kad je eto repertoar posrijedi. Prva premijera bit će tekst “Kolovoz u okrugu Osage” američke spisateljice Tracy Letts, u režiji Zagrepčanke Slađane Kilibarde, kazališno školovane u Beogradu. Po tom komadu snimljen je film u kojem je Meryl Streep dobila Oscara. Po svojoj snazi, dramskoj izravnosti, mnoštvu obrata, to je iznimno djelo. No, prije svega, donosi sedam fenomenalnih ženskih uloga. Pruža, dakle, velike mogućnosti ansamblu. Potom će Franka Perković režirati Shakespeareova “Othella” u novome prijevodu Andyja Jelčića, već dokazanom prevoditelju Shakespeareovu (“Ukroćena goropadnica”), koji gaji istančan osjećaj za suvremeni hrvatski standard. Angažirat ćemo i dvije nove mlade glumice. Potom će Krešimir Dolenčić režirati Moličreova “Umišljenog bolesnika”. Taj je tekst, osim što je komedija, i nekovrsna metafora hrvatskoga društva. To društvo muči stalna začepljenost, a mi smo u potrazi za skupim spasonosnim pilulama koje na koncu ne djeluju. I na koncu će Mislav Brečić režirati novi tekst našega dramaturga Dubravka Mihanovića.
Što kanite konkretno učiniti s glumcima?
- Primjerice, kanim uvesti instituciju glumačkog i glasovnog trenera. On će biti nazočan uoči svake predstave. Glumci se moraju pripremati za nastup, ne mogu tak tako, s ceste, izići na pozornicu.
Gavella je nekad više promovirala domaće, ne baš beznačajno, dramsko pismo. Što kanite učiniti u tom pogledu? Ne zvuči, primjerice, ohrabrujuće što ste u svom programu objavili da ćete dramske pisce plaćati triput manje nego redatelje…
- Prije svega, moram se ispričati piscima, dramaturzima. Honorari za domaće tekstove bit će viši. Dosad su iznosili od trideset i pet do četrdeset tisuća kuna i ne vjerujem da ćemo ih, unatoč krizi, morati smanjivati. A sad jedna ekskluziva: vjerujem da će u 2015. Dramsko kazalište Gavella otvoriti svoju drugu dvoranu. Grad je obećao da će otpočeti radove. Projektna dokumentacija je dovršena, a dozvole ishođene. Dvorana od 110 mjesta trebala bi se podići iznad potpuno devastiranog foajea.
Bit će dakle na katu, idealno bi bilo da se otvori ujesen 2015. U tom prostoru igrat ćemo, prije svega, komorne tekstove domaćih autora, Ivana Vidića, Lade Kaštelan, Mate Matišića, pa i mlađih, poput Dine Pešuta. Ondje će se igrati i drugi komorni komadi. Budući da ionako imamo gotovo nerješiv problem skladištenja scenografije, bit će ta scena rezervirana i za minimalistički riješenu scenografiju, igru svjetla i sjene…
Kako je to radio veliki Gavella
Iskusan ste glumac. Kako ćete sad rukovoditi kolegama s kojima desetljećima dijelite pozornicu?
- Kazalište je vragometni misterij, kako bi rekao Krleža, pun vatre i dima, s puno različitih energija koje uz neko balansirano moderiranje možda mogu iznjedriti zajedničku priču. Sjedimo ispod plakata za Magellijevu predstavu Turgenjevljevih “Mjesec dana na selu”. Takvih genijalnih predstava je uvijek u Gavelli bilo i bit će. Primjerice, sad su to “Tri sestre” Čehovljeve u režiji Slobodana Unkovskog… Branko Gavella je utemeljivši ovo kazalište prije svega vodio računa o glumačkim unutarnjim prostorima. Tako je sklopljen njegov ansambl. Nije dobro ako su nezadovoljni i oni koji igraju previše kao i oni koji igraju premalo. Mi smo s Gavellom vezu naprosto izgubili i možemo ga jedino ponovno otkriti. A to je moguće jedino kroza organski glumački proces, temelj njegove doktrine, redateljske i pedagoške prakse. Time sam se bavio prije svega kao glumac, a onda i kao profesor na Akademiji dramske umjetnosti. Cijela plejada najboljih engleskih glumaca, od Jeremyja Ironsa i Anthonyja Hopkinsa do Helen Mirren glumački su formirani na organskom glumačkom procesu velike Cicely Berry, čija se škola glasa i glume nevjerojatno podudara s Gavellinom glumačkom školom. Po mojem iskustvu, najuspješniji su oni redatelji koji su poticali glumce da dubinski istražuju tijelo i glas i na taj način iznjedrili partenrsku igru što prelazi rampu i stvara onaj glasovit Gavellin “mitspiel”