KAZALIŠNA KRITIKA

ČAROBAN KAZALIŠNI KOMAD PREMA SLAVNOM ROMANU ZA DJECU Medvešek je stvorio svijet kakav se ne može naći izvan teatra

GK Trešnja

Rene Medvešek kreirao je, rekao bih, čarobnu predstavu “Zora Riđokosa” u zagrebačkom Dječjem kazalištu Trešnja.

Posrijedi je adaptacija slavnog romana za djecu “Rote Zora und ihre Bande” iz 1941. njemačkog spisatelja židovskog podrijetla Kurta Kläbera, koji je u izbjeglištvu pisao pod pseudonimom Kurt Held. Roman, veoma opsežan, u nas nikad nije preveden, premda se radnja događa u Senju 30-ih godina prošlog stoljeća. Tek uskoro će biti objavljen na inicijativu Grada Senja. Usput rečeno, roman je u zapadnoj književnosti poznat koliko u našoj “Šegrt Hlapić”! Zora Riđokosa vjerojatno je inspirirala i Astrid Lindgren za lik Pipi Duge Čarape.

Medvešek je uz pomoć dramaturga Dubravka Mihanovića ovdje koristio poznatu scensku adaptaciju romana iz pera Thomasa Birkmeira, u tečnom i živom prijevodu Hane Medvešek, stvorivši autentičan ambijent za jednu, rekao bih, socijalnu bajku, jednu humanističku storiju o napuštenoj djeci i surovosti društva koju moraju nadvladati.

Predstava uvlači u igru gotovo dva tuceta mladih gumaca i jednog doajena, Tomislava Rališa, profesora scenskog govora na zagrebačkoj ADU, koji odmjereno, lirski zapravo, gotovo na granici privatnog, igra glavnog pozitivca, starog ribara Gorjana. Rališev specifičan, nazalan glas i vedra figura vape zapravo za pozornicom.

Mlada Dubravka Lelas lijepo, bez opterećenja, igra neukrotivu, pravdoljubivu šeficu dječje “bande” Zoru Riđokosu, a Luka Bulović najvažnijeg dječaka, Branka Babića. I dalje nema loše uloge.

Medvešek je, osobito u suigri sa scenografkinjom Tanjom Lacko, stvorio svijet kakav se ne može naći izvan teatra. Četvere drvene ljestve ovdje postaju grobno mjesto, kavez zatvora, ulazi u pećinu, stijene, barke a čarobno je kad se spoje u kokošinjac gdje kokodaču kokoši jastuci. Smrdljive ostatke ribe predstavljaju šarene krpe, tune su srebrni jastuci-valjušci.

Scena je neprestano prazna a popunjena, glazba daje smisao pokretima, riječi predmetima, i sve je očuđeno i sve je duhovito. Scene nasilja simbolične su, nenasilne zapravo, scene ljubavi raskošne, a sve bez kiča i dociranja. Kostimi Barbare Burek slikoviti su, no možda odviše patinirani, a scenski pokret Pravdana Devlahovića promišljen i nenapadno zahtjevan.

ELIPSO

Izdvajamo