USUSRET PREMIJERI

'CRNA KNJIGA' U ZKM-U Poznato lice iz reklame za kredite sadagovori o razornim posljedicama zaduživanja u predstavi Montažstroja

    AUTOR:
    • Mirjana Dugandžija

  • OBJAVLJENO:
  • 08.03.2016. u 15:09

Nova predstava Boruta Šeparovića temelji se na dokumentu udruge Franak

Sjećate li se reklame u kojoj Pjer Meničanin, odlični glumac ZeKaeM-a, u TV reklami poziva građane da uzmu kredit u švicarskim francima, jer je jako „povoljan“? Sad Pjer glumi u predstavi koja govori o zaduživanju i razornim posljedicama. Na probi nove predstave „Montažstroja“ i Boruta Šeparovića – redatelja koji nevjerojatno predano želi napraviti boljim svijet u kojem živimo, ili nas barem natjerati da o njemu razmišljamo – vidjet ćete 10-ak sugestivnih glumaca ZeKaeM-a sa “zlatnim” lancima i privjeskom u obliku slova "ž" s imena "Montažstoja, i pod posut jabukama, čiji svježi miris lebdi zrakom koji bi očekivano bio težak, prijeteći... Jer „money makes the world go round“, a ovdje se radi o tome da novca nema, da je nestao negdje u kreditnim klauzulama, u nerazmrsivom kafkijanstvu, i sve je naizgled puno sangviničnog kretanja, a zapravo - stoji.

Radi se o predstavi „Crna knjiga“ čija je premijera 11. ožujka u ZeKaeMu. I dok Borut razgovara s glumcima u pauzi predstave, glumac Danijel Ljuboja kaže nam kako se uglavnom radi u hodu, a imaju dva bloka predstave potpuno različita. „Transkripti naših ispovijesti, naših priča koje su naša Crna knjiga, temelj je svemu, iako se naše priče u cjelini ne pričaju. Ne postoje klasične uloge, ali postoje uloge bankarskih djelatnika, osobnih bankara, direktora, banaka, glasnogovornika...“

Većina glumaca u predstavi i sama ima neke dugove, možda samo dvoje mlađih, do 35 godina, nema, svi drugi imaju – kartice, stambene kredite, ali kako kaže glumica Katarina Bistrović Darvaš, nije sigurno da to olakšava ulaz u ulogu: „Smiješno je koliko to svi želimo zaboraviti, a predstava nas svaki dan na to podsjeća. Kriza jest trigger cijele situacije, ali ona nije glavna tema, temom banaka i kapitalizma bavimo se šire, atmosferom pritiska.“ kaže Bistrović - Darvaš. Ona i Pjer Meničanin, zajedno igraju ulogu koja se zove Bankaček, predstavljaju Udrugu banaka, dok je Danijel Ljuboja Osobni bankar – zovu ih Manekenima i Manekenkama – a u prvom dijelu predstave oboje su Dužnici. „Ali sve je to zapravo jedna obitelj: od Udruge banaka, do Osobnih bankara, Bankara koje su Banke Majke...“

Konrad Mulvaj, Ante Perković i Borut Šeparović su radili zajedno songove i tekstove songova, koji su nešto poput antičkog zbora. „Trudili smo se uvrstiti jezik koji nikad nismo čuli u pjesmama, specifični financijski, ekonomski jezik tipa valutna klauzula, hedging... Dakle, ne poetizirati situaciju, nego što je moguće realnije prenijeti u hip-hop, repanje, na primjer "Bankara te kara brate-kara te na rate/Bankara te kara brate - karaju te klamate/Bankara te kara brate-karaju ti i mater/rijeke bujaju/bombe padaju/ljudi stradaju/sranja se događaju!... uživljava se Ante Perković.

Kriza traje već osam godina, u kapitalizmu, kakvom-takvom, već smo četvrt stoljeća. Zašto (tek) sad o dugu, zaduživanju, možda bi ranije bilo korisnije? E pa zato, što je Borutu sinulo baš kad su se dvije stvari poklopile; jedna banka je radila svoju PR kampanju s Vremenskim trezorom, da bi vratila povjerenje građana, a Udruga Franak je svoju Crnu knjigu odložila u taj trezor. U tom momentu 2014., učinilo mu se dobrim napraviti priču o Crnoj knjizi, premda je tek pretpostavljao da su to priče dužnika u švicarskim francima.

„Ali kroz tu zapravo PR gestu, 'kad za 100 godina otvorimo kutiju, da vidimo kakve su bile banke u Hrvatskoj prije 100 godina' zapitao sam se – zar mi stvarno vjerujemo da će i za 100 godina banke biti ovdje? Tako vidimo ovaj svijet? Iz toga je krenulo - hajmo doznati što je zapravo u Crnoj knjizi, problemima dužnika-vjerovnika, odnosa moći... I sad tu imamo Crnu knjigu“ objašnjava Borut i pokazuje na povelik sanduk, u kojeg su spremljene i jabuke.

Udruga Franak publicirala je Crnu knjigu 2012., dijelili su je u Saboru, Vladi, svim relevantnim političkim i ekonomskim akterima, bankama, medijima, a 2014. su je stavili u Vremenski trezor. Crna knjiga je već podijeljena, možda se može naći u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici. „Nisu to nikakve 'priče', to su njihova kratka iskustva, e-mailovi, nikakva literarnost... Najviše opisuju moment kad je glavnica zbog promjene tečaja švicarskog franka skočila i znaju da su do kraja života dužni. Odatle smo krenuli,” kaže Borut i nastavlja:

„Glumci su utjelovljenje nekog srednjeg sloja koji je bio kreditno sposoban u to vrijeme, kad je nekako bilo društveno prihvatljivo i poželjno uzeti kredit. Masa ljudi je ušla u kredite, a stambeni se zaistavraćaju 20, 30 godina, pri čemu je i upitno zašto se stambeno pitanje mora rješavati kreditom. I nema spasonosne inflacije iz socijalizma. I s obzirom da ja često radim dokumentarno – ako radim s beskućnicima, onda su to stvarno beskućnici…shvatio sam da bi glumci, kao srednji sloj, bili idealni da predstavljaju dužnički dio priče, a kao glumci kvalificirani su da glume i suprotnu stranu, bankare, državu... A kako sa ZeKaeM-om dugo surađujem, bilo je logično da to bude ovdje,“ kaže Šeparović.

Često se postavlja pitanje je li država, kao ona koja bi se trebala brinuti za dobrobit svojih građana, bila dužna zaštititi ih – informacijama, obrazovanjem, od kredita koji ih mogu stajati živaca i života. "Svatko ima", kaže Šeparović, "svoju priču u kojoj je onaj drugi kriv – država, banke, dužnici sami..."

„Država je dopustila takvo ponašanje banaka, nije zaštitila dužnike. U Austriji iste te banke, 'majke" našima, morale su imati 20 upozorenja od rizika za te iste kredite, i na kraju su oni u Austriji zabranjeni, jer su prerizični! Sad se možemo pitati jesmo li mi zapravo opet kolonija... Pa jesmo, i sigurno je Hrvatska narodna banka nešto mogla uraditi,i uvijek je tu pitanje - otkud će se platiti rješenje? Iz poreza na aktivu tih banaka, što bankama nikako ne paše, iz proračuna, pa će javni dug zbog toga porasti... Dileme ostaju – hoće li ljudi ostati sami u tom dreku, i što je s onima koji su već ovršeni? Što sa stresom i posljedicama na zdravlje, koje je nedokazivo?“ nastavlja Borut Šeparović, podsjećajući kako se u takvim obiteljima povećava nasilje, disfunkcionalnosti... Ne bave se previše obiteljima, više govore o tome kako ljudi bježe od toga u neki pravni, ekonomski jezik.

„Kad ljudi kažu 'ugovori su pisani sitnim slovima'. Ma nisu pisani sitnim slovima! Nego te psihološki odbijaju... A financijska pismenost, odnosno, pitanje je li država bila dužna obrazovati građane, nije dovoljna, jer ona te ideološki priprema da kao pojedinac budeš uspješan u kapitalizmu! Uči te da si poduzetnik unutar vlastitog života, da funkcioniraš kao poduzetnik, da si poduzetnik čak i onda kada pokušavaš ostvariti osnovne životne potrebe. Svi smo prisiljeni biti neka vrsta poduzetnika da bismo uopće imali dom... Što mislim da je puno širi problem nego kriza u švicarskim francima.“

Možda će im netko, nagađa Borut, prigovoriti da su napravili još jednu reklamu bankama, ali nada se da će ipak shvatiti poantu. Shit happens, to je rečenica koja se ovdje ponavlja više puta, ali to je zapravo bankarsko rezoniranje – sorry, stari, ostao si bez stana. Shit happens!

Izdvajamo