Dantonova smrt Olivera Frljića, prema istoimenome dramaturškome predlošku Georga Büchnera, igra na Svetome Ivanu, dubrovačkoj “tvrđavi od mora”, premda bi bilo logičnije da je postavljena oko Orlanda, ispred Svetoga Vlaha kako bi namjernici mogli “doživjeti” njezin pravi ansambl - prikovanu “publiku”. Festivalski jarbol na giljotini iznad mača pomicao bi se tada iz perspektive onoga kome se Frljić doista obraća, prijeteći u prologu zavezanim putnicima u svome avionu, odnosno veslačima na galiji, neka dobro pripaze što će javnost saznati od njihova iskustva, kada su se već iz pobuda koje nisu po sebi jasne dali zavezati u njezinu, zapravo korist zajednice. No kada je već tako kako je postavljeno, s individualiziranim procjepom za gledanje, doista neće ni u posljedici biti svejedno odakle se govori o onome što se vidjelo, treba naglasiti znatno više nego čulo.
Košulje na vezivanje
Frljićeva dramaturginja Marija Karaklajić tako kaže da su “scenografskim rješenjem i imobilizacijom (!) gledatelja” htjeli publiku natjerati u “autorefleksiju”, promišljanje “vlastite pozicije unutar predstave”, ali i “unutar institucionalnog kazališnog sustava”. Sve nas se nekako malo odveć u posljednje vrijeme tjera u institucionalnu kazališnu autorefleksiju, pa su se neki od nas kolateralno i opekli na medijskim strategijama zagovaranja upravo Frljićevih prikazanja kao prevratničke mimeze nacionalne pozornice. Po toj tipologiji biografizma ni sam, kao ozloglašeni brđanin, nikad nisam bio na kazališnoj predstavi, pa problem nije tek u tome što bi mi sjećanje na djetinjstvo kroz koje prolaze Kosta Spaić i Josip Torbarina, Marijan Matković i Jure Kaštelan bilo naknadno uskraćeno, jeza počinje rasti kada intendantura - a riječ je o vojnom terminu - zaboravi vlastitu komoru pa jedinicu, da ne kažem postrojbu, kostimira u košulje koje se ne zakopčavaju nego vežu.
Tu vrstu revolucije u jeziku trpimo već desetljećima i ona je nakon retoričkoga šagoljizma sada u drugoj, terminalnoj fazi, mutnome pretvorbenom kuljišizmu. Frljićev Danton nije naučio hrvatski ni toliko da mu se naglasak u predsmrtnom zazivanju vlastitoga imena ne raspadne u zagrebačkom novogovoru, ali to, kao ni glumčeva dob, srećom ne kvari nakanu, jer se u eksperiment o potrazi za česticom slobode u Frljićevoj izvedbi ne ide u zamišljenoj podjeli koliko sam sa sobom, vlastitim tekstom i vlastitom mladošću.
Frljić i hrvatske laži
Europski su prevratnici, kao i pjesnici koji su ih potom opjevali, uključujući naše “matičare”, bili mladi, čak je i Dubrovčanin po sjećanju Ivo Vojnović, koji se poput Igora Zidića mator rodio, zgotovio “Suton” prije nego se tipično razbolio nad bianco čekovima oko kojih je intendanturno strepio. Ono što je u Frljićevu Dantonu dobro, mlohavost je hrvatske bune naspram možda doista zagubljenih mjenica svjetske revolucije, ali koga za to ovdje doista briga. Frljić ne hini da njegov Danton nije onaj iz Pariza, kao ni njegov beletrizirani njemački dvojnik sročen od papira potjernice s kojom je pjesnik pobjegao u smrt. U imobilizacijama našega “provokatora” ostalo je više nego dovoljno hrvatske laži da se gospar Pleština propne kao Robespierre i poruči kako nas vrag još nije odnio i da smo država ma što o tome mislio Napoleon i njegovi generali koji iz tog, Pleštininog i Frljićevog robespijerovskog “vremena” u Grad tek trebaju stići, a ne da su ga, kao što se na Ljetnim igrama već dvjesto godina igra, navodno ukinuli.
Frljićev se Danton igra, uglavno bezglasno, u Dubrovniku istodobno s prijestolničkim u europskom kulturnom smislu mariborskim, kojega je u slovenščinu presložio Jernej Lorenci, koji je s dubrovačkim klerom poput Ranka Marinkovića imao problema oko gogoljevske inscenacije. Ni sam Frljić nije stajao najbolje s razumijevanjem crkvenih tumača, ali bilo je to u vrijeme dok i Crkva nije kao probitačnu prihvatila medijsku strategiju kuljišizma.
Vrisak nad Gradom
Posljednja večera koju je Frljić upriličio ispod giljotine i nadalje, međutim, ne asocira na Krležina raspetog Admirala koji je plovio obližnjim “mrtvim” morem oko Lokruma. Za razliku od Ivice Buljana, koji se po svoj prilici nasukao na plićak trash predloška, Frljić je sa sedmoricom vitezova od kojih je jedna žena ( Nikša Butijer, Filip Juričić, Dean Krivačić, Sreten Mokrović, Milan Pleština, Ivana Roščić, Dražen Šivak) i producentom Ivicom Prlenderom iskrcao na splavi Büchnerove neuroze, ali gdje, to tek treba vidjeti. Ne bih zaboravio Dantonova imenjaka Žorža Para koji se u suton krivo pretpostavljenog prevrata kroz “zastave” odšetao u kulise, za razliku od recimo Violića čiji srednjovjekovni Danton još živi u Gradu, vrišti po opustjelim ulicama, a publika prikovana za stolove ne vidi o čemu je tu riječ, ni koliko to košta.
Krumpir i neman
Kapitalizam vjerojatno jest nepotrošivo stanje svijesti, ali ništa ne može tako uvjerljivo giljotinu “pretvoriti” i privatizirati u kuhinjsko pomagalo poput ljuštila za krumpir kao “društveni dogovor”. A taj, najgori od svih dogovora, dolazi iz tzv. narodne demokracije, ukida slobodu izbora i klicu prevrata. Kakva god inače bila, naporna i bez jarbola na koji bi se izmučeni gledatelj popeo da ukrade zastavu, Frljićeva je dubrovačka priča istinita i iskrena, što se mene tiče i stoga jer ne mogu dokučiti hoće li ga skršiti neman konjunkture, ili će ipak poput nas, svojih glumaca, koji se ni kad su nas pustili iz negvi nismo okretali jedni prema drugima, ostati svoj. Meni je to svejedno, ali nama nije.