Te 2003. godine Hrvatska se blaženo kupala pod ružičastim reflektorima. Imalo se, moglo se. Krediti se dobivali brže od svjetlosti, parkete od tikovine ugradila je svaka šuša, kartice se peglale do iznemoglosti, pseudojapiji su lakomo pomislili da je njihovo kraljevstvo nebesko.
Mrakovi društva pomeli se pod perzijanere kao da se nikada neće vratiti. Usred rečene Dembelije jedna mlada studentica dramaturgije na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti, nacereno je zamračila i za potrebe studentske vježbe napisala opaku komediju “Motel Mrak”.
Obitelj luzera
“Povod za tekst bila je suradnja s glumačkom klasom, na poziv profesorica Helene Buljan i Doris Šarić Kukuljice. Meni je to predstavljalo iznimno uzbuđenje i donijelo mi je veliko praktično iskustvo jer sam znala za koga pišem pa sam to stalno imala na umu, a imala sam prilike i brzo provjeriti kako tekst funkcionira na sceni”, sjeća se autorica, danas poznata dramatičarka Dora Delbianco. No, školski povod se istog časa odmetnuo u scensku potentnost. Nesumnjiva kvaliteta “Motela Mrak” privukla je producente kazališta Komedija i tekst je iste 2003., u režiji Marice Grgurinović, praizveden na pozornici ovoga zagrebačkog teatra. Delbianco se odvažno bacila u persiflirani dijalog s Gogoljem, Hitchcockom (kakve se tu gipke reference na Normana “Psycho” Batesa i njegov motel kriju), hollywoodskim B-hororima i trash svijetom Eda Wooda.
Međutim, priča o malom kućnom traffickingu i obitelji luzera koja rođenu kćer djevicu želi prodati bogatom gastarbajteru u Njemačkoj, tada je, u kontekstu društvene idile, djelovala kao čisti SF. Kakvi gastarbajteri, koje crno iseljavanje, kakav čemer balkanskih twin-peaksova na granici s Europom...?
Groteskna svakodnevica
Trinaest godina kasnije, sva ta pitanja roje se ispod gornje politure “Motela Mrak” kao groteskna dokumentarna svakodnevica Hrvatske. Zato je sjajno opredjeljenje Scene Martin Hrvatskog doma Vukovar da se prihvati produkcije ovog nepravedno zaboravljenog dragulja naše komediografije. Vukovarski revival “Motela Mrak” (premijera 30. rujna) dogodit će se u režiji Dalibora Jurišića, scenografiju i kostime potpisuje Mia Marušić, a glumačku momčad čine: Željko Mandić, Anita Schmidt, Selena Andrić, Vanja Gvozdić, Dina Vojnović i Ognjen Petković.
Dezorijentirani ljudi
“Sam tekst nije vezan ni uz kakav konkretan politički milje. Nije me, ni tada, a ni danas, zanimalo u svojim tekstovima reflektirati dnevno-političku svakodnevicu. Ali motivi u njemu jesu politični u širem smislu, naravno”, kaže Dora Delbianco: “Prevladava osjećaj izgubljenosti u društvu, dezorijentirani ljudi bez vlastite osobnosti koji nemaju ciljeve, ali bježe jer znaju da moraju otići. Isto tako, malograđanština, licemjerje i činjenica da nema moralnog ni vrijednosnog okvira. Sve je relativno, o svemu se da pregovarati. Ipak, više od političke i socijalne dimenzije, vidim u njemu svoj osobni separacijski strah jer sam u tom razdoblju trebala završiti Akademiju i započeti novu fazu u svom životu. Sve strahove nekako najlakše demistificiram humorom pa je zato i ovaj tekst, bez obzira na tragične, farsične ili groteskne elemente, najviše od svega ipak komedija.“