Zagrebačko Gradsko kazalište Trešnja raskošno je produciralo predstavu “Eko Eko”, uz dvojben rezultat. Radnju koja traje 75 minuta, sa 20-ak aktera, duhovito je režirao glumac Radovan Ruždjak, po klasičnom dječjem romanu Hrvoja Hitreca, brzim tempom, poduprijet inteligentnom scenografijom Igora Pauške, upravo senzacionalnim kostimima Barbare Bourek, bogatom, dosljedno funkcionalnom paletom svjetlosnom Vesne Kolarec i nadahnutom, dramski plastičnom, koreografijom Damira Klemenića. Dostojne su malog spektakla i digitalne projekcije Dejana Gotića. No probleme, krupne, donose dramaturgija i gluma. Glazbu čini neuredna zbirka džinglova, uz jedan, ne previše uspio, song.
Vreće koje skaču
Radnja nejasna. Tko nije pročitao roman, neće dovoljno razumjeti dramatiziranu verziju Hitrecovu. Ne razabiremo motive i odnose između likova na Zemlji, a njihov put u svemir zbrzan je, kaotičan.
Glavnu ulogu Vesne, avanturistice tinejdžerske, odigrala je Tea Jeić Gajski popjevavajući, kruto mašući udovima, poskakujući, preglumljujući fraze, čak i riječce. Napokon, postaše i dječici oko mene naporna radnja njezina. Matija Čigir kao Eko, izvanzemaljac navodno velikoga srca, pak je blijeda prikaza nekakva, plačna, ravnomjerno nemoćna, cijela sazdana od pospanih glasnica i mlitavih kretnji. Za Sanju Hrenar i Aleksandru Naumov, glume blizance Tokija i Vokija, nisam jedini pomislio da su jedva mutirani srednjoškolci iz kakve aktivnije dramske sekcije. Eto, Karlu Brbić kao Eku ostavljam neocijenjenom. A cijelu stvar trudi se spasiti Hrvoje Barišić, najbolji Trešnjin glumac. Raskalašena Smeća, šefa crnovrećastih, doslovno prenapuhanih Zmazija, on igra šeretski nadmoćno, gotovo bih rekao prijeteće dobrodušno, zvonko, izazovnim tremolom, namjerno blago modulirajući slavonski staroštokavski naglasak, ovdje emotivno jedar, gradeći svoj lik zločinca kao opuštenog đavla, doduše bez pokrića, što vješto tek eto “odaje” brzajući povremeno. Jedino njegovi glas i pokret sjedinjeni zbilja vladaju preuskom, akustički tupom dvoranom Trešnjinom. Istaknuo se Jure Radnić kao Mol, dobrica, cvjetić-šefić, matadorskim plesom protiv zlih, najlonskih crnih vreća, koje opako poskakuju, a u njima pola tuceta glumaca.
Mašta i jeza
Djecu vrijedi odvesti na predstavu jer privući će ih nikad viđeni kostimi, geometrijska, ali i neobično konkretna, scena te ilustrativna koreografija. Dodajmo maštu i jezu što se javlja u mladom čovjeku od dima i svjetlosnih šara. A za glumu će, na žalost, pomisliti da takva mora biti. Nelagoda što će se u njima neminovno nakupljati nestat će, međutim, čim pojavi se (doduše kasno) Barišić. Nadalje, mogla bi ih završna bitka između pobjedničkih, vitkih, gejolikih Vazija, u pripijenim kombinezonima, i naci-grotesknih strahovito debelih Zmazija - očarati. Pitanje za odrasle: zašto je bard desnice Hrvoje Hitrec odlučio da u ovome njegovu radu lomni, narančasti metroseksualci nadvladaju grube, u crno napuhane muškarčine i ženetine?