Nakon Zagorja s “Gubec-begom”, Zagreba s “Gričkom vješticom” i Slavonije sa “Slavonskom rapsodijom”, sada je i Cetinska krajina dobila svoju glazbeno-scensku posvetu.
Mjuzikl “Mirakul” glazbenog autora Dražena Žanka i Ivice Krajača praizveden je 4. prosinca u dvorani “Lisinski” pred prepunim auditorijem u kojem su se među mnogim javnim osobama mogli zamijetiti i premijer Andrej Plenković i banjolučki biskup Franjo Komarica, a sve skupa uveličalo je i pokroviteljstvo predsjednice Kolinde Grabar Kitarović. Publiku su dočekivali slikoviti sinjski Alkari koji su je u finalu i otpratili skupa s oko 150 sudionika glazbeno-scenskog spektakla inspiriranog povijesnim događajima, ali i čudotvorstvom Gospe Sinjske u 18. stoljeću kada je cetinski kraj oslobođen od Turaka.
Legende na sceni
Rekli bismo: prava pučka priča za najširu publiku koja će nakon zagrebačkog uspjeha zasigurno imati odjeka i drugdje, osobito u vlastitu krajoliku koji je dio svoje povijesti i baštine uspio dovesti i do prvorazredne turističke tradicije. A priređivači “Mirakula” uspjeli su u projekt dovesti i legende: Radojku Šverko, Borisa Pavlenića, Zlatka Kauzlarića Atača i Ivicu Krajača, uz brojne izvođače, među kojima su od poznatih imena bili još i Joško Ševo, Lidija Horvat-Dunjko i Ervin Baučić te brojni manje znani, ali ne i manje zamjetljivi zvonki protagonisti udruženi s folklornom plesnom skupinom “Ivan Goran Kovačić”, pjevačkim zborom “Ivan pl. Zajc”, folkloristima “Peruća” iz Hrvaca, skupinom pjevača rere iz Dicma, sinjskim mažoretkinjama “Alkarušama” te alkarima i njihovim momcima.
Libretist i redatelj Ivica Krajač nastavlja s “Mirakulom”, prema sinopsisu fra Mirka Marića, svoju nadasve uspješnu rock-mjuziklsku priču u kojoj “Gubec-beg” i “Grička vještica” pripadaju antologijskim stranicama hrvatskog glazbenog kazališta, dok je glazbeniku Draženu Žanku ovo djelo prvi veliki kazališni projekt. Spojio je gotovo nespojivo: guslarski pjev s operom, pop glazbu s folklorom, reru s plesom mažoretkinja... a ipak je na kraju sve ispalo dobro s osobito snažnom energijom pjeva i igre velike Radojke Šverko, s dva vrlo uspjela fratarska kupleta o pršutu i vinu, s jednim lijepim ljubavnim duetom i nadasve slikovitim i zanosnim finalom.
Izvornost
Majstorstvo Atačeve scenografije preobrazilo je, u njegovoj i koredateljskoj zadaći, inače scenski posve neprikladan podij “Lisinskog” u primjeren prostor; kostimi Elvire Ulip likovno su korespondirali, dok se koreografija Branke Kolar osobito u sekvencama kora fratara s maskama najviše približila ideji starog prikazivanja. Najslabijom se pokazala “turska” scena s haremskim plesačicama, no Turci su scenski ionako uvijek najslabija karika i u našem vječnom “Zrinskom”! Pa što? Manjkavosti je uvelike nadomjestio entuzijazam ove zgodne igre “s pjevanjem i pucanjem” kao i uznositost alkara i njihovih momaka, izvornost etno plesova, živopisje baštine koja ispisuje povijest, a ona je, s čudima ili bez njih, i nadalje dio budućnosti, što je očito bila i temeljna nakana “Mirakula”.