GLUMAC I REDATELJ EDVIN LIVERIĆ 'Mladi se danas suočavaju s brojnim traumama, a sutra će oni biti ti koji vode svijet'

Edvin Liverić prihvatio se velikog posla, postaviti na scenu priču o nastajanju zla. Neki vidimo u tome potrebu za čuvanjem ljubavi i dobroga. - Da, tu se pojavljuje ona priča o banalnosti zla - kaže Edvin o tome što je prikazao u predstavi “Velika bilježnica”.

Djelo je to mađarske književnice Agote Kristof o velikom ratu i životu u okruženju zla, gdje preživjeti često znači biti nemilosrdno okrutan prema drugima. Dva blizanca, dječaci od desetak godina, poslani su baki na selo jer ih majka ne može prehraniti u gradu usred rata, a tamo se moraju suočiti s otvorenom odbojnošću, maltretiranjem, zlostavljanjem i nasiljem jer su nepoželjni slabi stranci bez zaštite. Jedini izlaz koji braća vide jest pripremiti se na zlo, naviknuti se na fizičku i emotivnu bol i pokušati tako preživjeti. Pritom i sami razvijajući vlastiti obrambeni sustav postanu zlo pa ubiju, kažnjavaju, svete se i, u konačnici, koriste se tuđom smrću, smrću vlastitog oca. To je predstava koju je Liverić nosio u sebi od 1999. kada ju je, i ne sluteći na što će naići, počeo čitati uz jednu poslijepodnevnu kavu u omiljenom kafiću. Djeluje idilično, kao početak nekog drugog romana. Na kraju se impresija, šok tekstom pretvorio u ideju predstave koju je postavio na maloj sceni ZKM-a, namjerno maloj kako bi sve bilo blisko publici, kako bi se osjetio svaki uzdah i krik koji se uzvikne šaptom.

Traume djetinjstva

- Ta djeca koja nose traume zbog izbjegličkog života, zbog disfunkcionalnih obitelji u kojima odrastaju, raznih inicijacija, djeca su koja će sutra voditi svijet. Htio sam ih pokazati, podsjetiti čemu su sve izložena - govori Edvin o tome kako vidi svijet u kojem svi nose zrno zla u sebi. - Zlo nije nešto veliko što se kotrlja i dolazi s najavom pa ga možemo vidjeti, ne. Ono je malo i postoji u svima, jako je prisutno i svagdje je oko nas - kaže Liverić, dodajući kako predstava govori da braća imaju neko opravdanje za sve što počine jer je u jednom slučaju to kazna, u drugome, kada ubijaju izgubljenog dezertera, čak izraz pomoći i milosti prema tom čovjeku. Podsjeti pritom kako djetinjstvo svakog čovjeka ima situacije u kojima se susreće s povređivanjem, s time da djeca, vrlo okrutno, povrijede drugu. To se kasnije prenese i u život, oni jasno kažu da ne poštuju sve zapovijedi kako im nalaže Crkva jer ih nitko ne poštuje, kaže.

- Mladi ljudi danas žive u svijetu koji funkcionira po pravilima odmah i sada, izloženi su stalnim borbama i puno je toga za njih pitanje opstanka - kaže Liverić, opisujući kako u stvari ta borba za opstankom nije samo u situacijama rata i izbjeglištvom kao jednom od posljedica, nego se na neki način prenijela i u svakodnevni život bez empatije, s jasno izraženim ciljevima, velikim ambicijama koje ne računaju na kvalitetu nego želju za pobjedom, za onime “biti prvi”. S jedne strane smo, kaže Liverić, izloženi potrebom za uspjehom, a s druge smo konzervativniji i, u stvari, primitivniji, postajemo društvo u kojem se “cajke” kao stil života pojavljuju u sredinama gdje nisu imale pristup prije dvadeset, trideset godina, što mu se čini kao model revolta ovog trenutka.

Liverić smatra da ono što radi, postavlja predstave, glumi, predaje studentima, mora biti nešto što ima referencu na stvarnost, na ono kako živimo. - Stalno se pitaš što će biti s tom djecom ako žive u ovakvim uvjetima, kao i blizanci u predstavi. Moraju preživjeti ili će gadno stradati u životu - govori. Smatra da se, u stvari, čovjek ne može pripremiti na zlo, bez obzira na to što likovi u predstavi stalno podižu granicu otpornosti dok ne dođu do trenutka kada postaju ubojice. - Ili ćeš preživjeti, ili nećeš. S time svatko mora živjeti, mora biti spreman nositi se sa sukobom vlastite savjesti. Ali, nema opravdanja za zlo, zato, među ostalim, ljudi moraju reagirati na zlo i nepravdu, bez obzira na to kako malo im izgledalo - govori, pritom razmišljajući o predstavi o Evi Braun koju je davno postavljao s Darijom Lorenci.

Život nikad nije čvrsto podijeljen na dvije boje, zato se i u predstavi i u tekstu pojavljuju proplamsaji ljubavi - kaže. To je ono što je neke navelo da pomisle kako previše zla može pokazati potrebu za ljubavlju.

Gluma je muški svijet

Svoje studente na prvom satu pita što očekuju od sebe, što smatraju da im je najvažnije u pozivu glumaca. I onda ih iznenadi kada im kaže da je najbitnije da pokušaju biti normalni, ujednačeni u tijelu i mislima. Svjestan je da je gluma vrlo nepravedna, da su djevojke osuđene na kratko trajanje, ne samo u Hrvatskoj, nego i u svijetu gdje su uloge za glumice s dugim stažom vrlo rijetke. – Da, gluma je muški svijet - kaže uz osmijeh nelagode iako za djevojke koje se pojavljuju na prijemnim ispitima kaže da su pametne, načitane, formirane kao osobe i u mnogim stvarima spremnije za glumački poziv u toj dobi od svojih kolega. Zato cijeni uporne, one koji ne odustaju i inzistiraju na svojoj ideji jer ih jedino to može dovesti do željenog ishoda. Liverić je optimist, u svakom smislu, vjeruje da svi koji znaju što žele mogu doći do toga, bez obzira na prepreke. Stoga ima smisla da je baš on, kao netko tko vjeruje u dobro, odlučio režirati priču koja nema sretan kraj, u kojoj gotovo da i nema dobrog lika. Možda da nas podsjeti kako je uistinu malo, banalno malo potrebno da se ono pokaže i razvije. I da se vrijedi odupirati.