OSVRT NA BALETNU PREMIJERU

'GOSPODA GLEMBAJEVI' Atraktivna predstava razumljiva i onima koji Krležu nisu ni čitali, a pas de deux Barunice i Leonea erotičan je do paroksizma

    AUTOR:
    • Jagoda Martinčević

  • OBJAVLJENO:
  • 01.06.2017. u 11:16

“Glembajevi” Lea Mujića uzbudljivi su u svakom segmentu baleta, prepuni su ponajprije plesa i emocija, sirovih strasti i makabričnih ugođaja

Krležina baletno-plesna obitelj dobila je i petog srodnika! U Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu 30. svibnja praizveden je balet “Gospoda Glembajevi” u adaptaciji, režiji i koreografiji Lea Mujića, i to 32 godine nakon kultne predstave “Carmina Krležiana” Frane Paraća i Milka Šparembleka.

A Krležina proza počela se na ovim prostorima plesati još daleke 1976. u “Tri kavalira frajle Melanije” koreografkinja Sonje Kastl i Nevenke Bidjin na glazbu Borisa Papandopula koji je bio i glazbeni autor “Kraljeva” 1990. s koreografom Dragutinom Boldinom. U međuvremenu, Krležu je plesalo i Sarajevo u “Adamu i Evi” Stevana Hristića i Slavka Pervana, bilo je i dramsko-pjevano-plesnih adaptacija “Balada” pa je tako po svemu sudeći hrvatski bard, uz Shakespearea globalno, možda najrasplesaniji književnik na ovim prostorima.

Odlučivši se za dramu Glembajevih i njihovo bliže i dalje prozno okruženje, Leo Mujić posegnuo je za modelom koji je uspješno iskušao na “Ani Karenjini”, dakle osobni autorski projekt koji ne uključuje koautorstvo izvorno skladane glazbe, nego je rezultat njegova odabira ona već poznata.

Fantazmagorična podloga

Ovakav i u svijetu vrlo prisutan pristup svakako je bliži najširem auditoriju, nedvojbeno je manje rizičan, ali i manje kompatibilan s cjelovitim umjetničkim djelom suvremene glazbene scene.

 S druge pak strane, takav pristup daje elegantni prostor autoru velike maštovitosti i ukusa, kojih Mujić ima na pretek, a takvi su mu i baletni Glembajevi. Velika, reprezentativna i atraktivna predstava, sjajno otplesana, bogato vizualizirana, raskošna oku i uhu, a razumljiva i onima koji Krležu nisu ni čitali ni gledali na dramskoj sceni.

Motreći strogo dramu u odnosu na prozu o Glembajevima, drama nudi komornost s manje prezentnih likova u bujnim verbalnim situacijama, što svakako nije atraktivan predložak za baletni izričaj. Stoga je poseg za kombinacijom jednog i drugog u ovome mediju vrlo razložan jer stvara fantazmagoričnu podlogu svemu onome što se u glembajevskoj drami realno zbiva.

Kovitlac energične plesnosti uspijeva tako odškrinuti još jedna vrata vireći u propadajući svijet najpoznatije hrvatske književne obitelji, uz pomoć glazbe Sergeja Rahmanjinova i Ludwiga Van Beethovena koju Mujić vrlo funkcionalno bira prema osobnom osjećaju dramaturgije, ostavljajući Krleži iz drame ipak neizbježnu “Mjesečevu sonatu”. Neverbalnog Krležu nije lako dočarati, posebno u kompleksu glembajevskih odnosa, ali je ipak moguće, što Leo Mujić u potpunosti postiže držeći napetost gledateljstva u svakoj sekundi vremenski izvrsno doziranog trajanja i neprekidno uspinjućeg uzbuđenja. Doista, njegovi su “Glembajevi” uzbudljivi u svakom segmentu baleta koji on naziva neoklasičnim, prepuni su ponajprije plesa i emocija, sirovih strasti i makabričnih ugođaja, živi su i životni kao da nisu kazališna ekspresija, tmurni u sjajno škrtoj scenografiji Stefana Katunara, prekasno odjeveni u kostime Manuele Paladin Šabanović, a nadasve čudesni u angažmanu i vještini cijelog velikog ansambla.

Bez praznog hoda

Mujić je nedvojbeno veliki majstor skupne plesne kombinatorike iz koje se neprestance stvaraju uvijek nove likovne senzacije. Muzikalnost najrazličitijih formacija koristi svaku notu, uvijek je u funkciji bez imalo praznog hoda, a to ansambl i te kako osjeća i pleše kao da je on u glavnoj ulozi.

A one su samo posebna i dragocjena priče ove predstave, od savršenog odabira solista do onog što naši prvaci mogu i znaju. U ovim i ovakvim plesnim “Glembajevima” teško je reći tko je bolji ili najbolji: je li to stari Glembay Guilhermea Gameira Alvesa, ili barunica Castelli-Glembay Natalie Horsnell ili ipak Leone Takuya Sumitomoa, ili oni u manjim, a savršeno odigranim ulogama, poput Ive Vitić Gameiro kao Fanike Canjek, sestre Angelike Catarine Meneses, Silberbrandta Balinta Rauschera, Alise Glembay Rieke Suzuki i tolikih drugih izvrsnih interpreta. Svatko od njih dobio je prvorazrednu šansu, svatko ju je bez iznimke iskoristio do maksimuma.

Plesno-glumstveni muški dueli Gameira Alvesa i Sumitomoa virtuozni su i zastrašujuće uvjerljivi, baš kao i čudesno odigrana smrt staroga Glembaja; pas de deux Barunice i Leonea izvođen na glasoviru erotičan je do paroksizma, upravo kao i sjajna Natalia Horsnell tijekom možda najeksponiranije uloge, a cijela priča odlazi u beskraj s hamletovski potresnim Leoneom. Netko je u vrlo, vrlo dugom završnom pljesku zaneseno uzviknuo: Oovo je bolje od Krleže! Nije, dakako. Ovo je Krleža bez riječi, ispričan pokretom i plesnom inteligencijom, na čast svima koji su ga stvarali.

ELIPSO

Izdvajamo