.jpg)
Svetvinčenat skladno je selo-grad utoliko što je podjednako pitomo i tvrdo: takva je arhitektura. Slični su mještani, i ljubazni i zatvoreni. Šparni a nisu pohlepni.
Ora et labora, kao da odzvanja već tisuću i po godina oko ove opatije benediktinske, gdje pak danas zimi obitava do dvjesta ljudi. Festival plesa i neverbalnog Kazališta Svetvinčenat ove je godine doživio punoljetnost. Osamnaesto izdanje dočekao je ne više kao putujući, gostujući cirkus, nego kao mjesna institucija.
Posrijedi je jedini naš festival koji je dobio svoju festivalsku zgradu. I svoju plesnu dvoranu-vježbaonicu. Cijeli jedan mali-veliki plesno-studentski hostel, koji zgradu dijeli s općinskim uredom i jednim privatnim stanom.
Dojmljiva priča
Općinu čine okolna sela i zaselci, sve zajedno nekih dvije tisuće duša. A njihovi ljetni gosti, plesači, umjetnička kasta koja je, osobito u nas, i zanemarena i potplaćena, ovdje dakle ima oazu, i za druženje i za istinsko sudjelovanje u festivalu, budući da ne noće u skupim hotelima pa ih se može ugostiti na više dana.
Deset ovogodišnjih predstava gledalo je prosječno više od trista ljudi. Zanimljivo je da ih je uvijek više u Kaštelu Grimani, za koje se plaćaju ulaznice, nego na trgu ispred, gdje je besplatno. Festival prati pozitivno prokletstvo otkako je utemeljen. Nikad ni jedno predstavu nije odgodila ili prekinula kiša. A kiša u Svetvinčenatu pada često. Primjerice, u petak je navečer kišica prestala taman na vrijeme da Žiga Krajnčan i Gašper Kunšek otplešu svoj duhovit duet “Alien Expres” na renesansnom Trgu a zatim je kratko stala sipiti, sve dok gledatelji nisu stali ulaziti u Kaštel.
U gotovo impozantnom dvorištu, među krupnim zidovima, natkrivena je pozornica i tribina s parterom za oko 500 gledatelja. Zagrebački plesni ansambl dao je koreografiju poznatog američkog koreografa Davida Hernandeza “The Devil’s Garden”. Šest plesačica različitog fizikusa, Petra Chelfi, Andreja Jandrić, Martina Nevistić, Sintija Kučić, Petra Valentić i Kasija Vrbanac, daju jednu na prvi pogled jednostavnu, gotovo laku, usporenu radnju, no čija asimetrija i postupan a neočekivan razvoj, nude priču koja je dojmljiva, no i ponešto preduga.
Zvijezda festivala
Zvijezda ovogodišnjeg festivala bila je Laura Aris Alvarez, glasovita španjolska plesačica i koreografkinja, koja je održala radionicu, otplesala jedan solo i jedan duet i općenito svojom veselom i otvorenom naravi zabavljala i kolege mještane. Na europskoj plesnoj sceni primjetna je dulje od dvadeset godina. A zašto, zorno se vidjelo u duetu Cualquier mañana, koji je otplesala s mlađim kolegom Alvarom Estebanom. Svojevrsnu ljubavnu igru, više životnu no romantičnu, ona je otplesala energično a fluidno, nadmoćno a podatno dok se plesač nije dokraja snašao u tom obilju energije i pokreta pa je ostao nekako odviše pasivan i gotovo nespretan…
Nije svako neverbalno kazalište plesno. U kaštelu Grimani u nedjelju je zaigrala predstava “Birdie”, španjolske skupine Agrupación Señor Serrano, izvanredan primjer multimedijalnog teatra. Trojica muškaraca barataju kamerama i maketama, iza njih na platnu filmska slika, a neki se efekti proizvode i uživo, mnogo glazbe, programiranog zvuka i nešto vode uživo, a pod nogama velika zelena tkanina po kojoj su poredane stotine plastičnih figurica. Životinje kao ispale iz Noine Arke, ali psihodelične, pa za triceratopsima idu zebre, za njima krokodili, zatim ljudske bebe pa gorile, a sve zajedno čini priču o španjolskoj enklavi Melilli, gradu na afričkoj obali ograđenom bodljikavom žicom da se štiti od migranata.
Festivalu posljednjih godina nedostaje onaj motovunski šušur, gužva i više gostiju, ali uglavnom zato što više nema one čuvene velike birtije-kluba, gdje je sad plesni centar. Festival je, ukratko, sve bolji a sve manje tek izgovor našoj intelektualnoj omladini za ljetno dangubljenje po Istri.