ZAGREB - 14. Festival svjetskog kazališta ugostio je u utorak u Hrvatskom narodnom kazalištu (HNK) Zagreb japansku kazališnu kompaniju "chelfitsch" s predstavom "Vremensko putovanje kroz sobu" autora i redatelja Toshikija Okade.
Predstava se kroz suodnose zvuka, tijela, jezika i prostora bavi mentalnim konfliktima i osjećajima tjeskobe društvenog otuđenja te problematikom zaborava.
Jedan od ključnih kazališnih autora suvremenog japanskog teatra, Okada je autor niza uspješnih dramskih tekstova čije su režije i produkcije izazvale pažnju kazališnih krugova diljem svijeta.
U svojim se djelima bavi složenostima ultramodernog japanskog društva, osobito nakon tragedije u Fukushimi, koja je i središnji motiv predstave "Vremensko putovanje kroz sobu".
Traumatično iskustvo te katastrofe Okada supotstavlja odnosima svojih protagonista prije i poslije nje, u potrazi za odgovorima na pitanje koliko ih je ta tragedija promijenila, što je ona trajnoga ostavila u ljudima koji su preživjeli.
Specifičnost Okadinih djela proizlazi i iz jedinstvene koreografije koju kombinira s glazbom, a to je vidljivo i ovdje, gdje tjelesne pokrete glumaca nastoji intenzivirati kroz višeslojan odnos sa zvukom i prostorom, u duboko emotivnoj predstavi o mentalnoj patnji i boli.
U predstavu publiku, koja je zamoljena da zatvori oči dok joj se ne kaže suprotno, uvodi udaljena tutnjava vlaka. Na ogoljeloj pozornici samo su stol i dvije stolice, zavjesa, jedna kanta, čaša vode, ventilator.
On sjedi na stolici a ona mu govori, prisjeća se što su radili prije katastrofe, on se ničega ne sjeća. Dok je on odsutan duhom, ona je puna optimizma jer katastrofa ih je na dotad neuobičajene načine spojila sa susjedima, ljudima na ulici, s kojima u kulturi posvemašnje usmjerenosti na sebe inače nikada ne dolaze u doticaje, budući da čak i u paru žive otuđene živote.
Treća žena povremeno prolazi scenom izgovarajući neke nevezane replike. S vremenom postaje jasno da svatko od njih igra svoju scenu u sceni, da se oni u predstavi ne obraćaju jedno drugome, jer se tamo ne nalaze u istome narativnom trenutku.
Prva je žena mrtva i njezin je optimizam posljedica činjenice da je umrla dok još nije izgubila nadu u bolje sutra; muškarac je obuzet zaboravom, koji mu je potreban kako bi preživio sumornu stvarnost u kojoj se neumoljivo nastavlja prilagođavati realnostima života. Treća žena pokazuje se kao njegova nova simpatija, udružena s njime u samoći i otuđenosti iz koje oboje očajnički nastoje pobjeći.
Osim u narativnom, predstava se i u zvukovnom i vizualnom smislu odvija na više razina istodobno. U prostoriji je potpuna tišina, koju polako ispunjavaju suptilno dozirani zvukovi tik-takanja sata, vode koja teče, udaljene zvonjave i slično. Glumci se gotovo nevidljivo povremeno kreću u ritmu tih zvukova. Svjetlosni efekti jednako su minuciozni - treptaj žarulje, udaljena svjetlost skrivena zavjesom.
Svi se ti elementi polako stapaju, do melankolične završne scene koja ostavlja prostora za nadu u ispunjenje.
Predstavu, koja se odvijala u stražnjoj strani HNK-ove pozornice, sa zastorom iza leđa a publikom na tribinama okrenutim prema gledalištu, izvode glumci Izumi Aoyagi, Mari Ando i Yo Yoshida, koji su, kao i redatelj, dobili snažan aplauz HNK-ove publike.
Gostovanje japanske kazališne trupe "chelfitsch" drugi je od ukupno tri naslova ovogodišnjeg izdanja Festivala svjetskog kazališta. Festival je u petak 9. rujna otvorio ansambl berlinskog kazališta Schaubühne s predstavom "Brak Marije Braun" Thomasa Ostermeiera, a završit će 23., odnosno 24. rujna, izvedbama predstave "Tuge" belgijske autorice Anne-Cécile Vandalem, glazbeno-kazališnim projektom u produkciji Das Fräulein (Kompanie) koji u fokus stavlja odnos između moći i tuge.