Oliveru Frljiću svašta priznaju i još više toga zamjeraju. Za jedne je provokator i pamfletist, za druge je pak to isto, ali njima pamflet i provokacija imaju bitno drukčije, dublje i veće značenje. Međutim, rijetki uopće spominju da je riječ o iznimno talentiranom redatelju za kojeg je, gledano iz mainstream vizure građanskog kazališta koje svoju svrhu uglavnom vidi kao “opsluživač” dramske književnosti, zaista šteta da ne postavlja kostimirane povijesne drame na pozornici HNK. Jedan od najboljih primjera njegove sasvim zanatske vješine bila je “Gospođa ministarka” u Satiričkom kazalištu Kerempuh, kojem se vratio novim autorskim, iako bi točnije bilo nazvati ga suautorskim projektom “Jazavac u Kerempuhu”.
Vrhunski izvođači
Ideja jest redateljeva, ali su tekst, pod njegovim vodstvom i paskom dramaturginje Dore Delbianco, smislili uglavnom sami izvođači: Vilim Matula, Hrvoje Kečkeš, Borko Perić i Rakan Rushaidat. Predstava zato i jest prvenstveno glumačka, a takva je i forma svedena na četiri pojedinačna nastupa s grupnim interludijima.
Na potpuno ogoljenoj i plitkoj pozornici, gotovo u potpunosti osušena od svjetlosnih, glazbenih ili kostimografskih efekata, ova četvorica već dokazano vrhunskih izvođača jednostavo imitiraju stil stand-upa i time zadovoljavaju formu predstave, barem na primarnoj razini. To jest stand-up, ali stand-up bez pervanovskih prizemnih doskočica ili zajapurene neduhovitosti početnika.
Međutim, tko želi, može čuti i više. Rushaidatove sumnje oko vlastitog imena i priznanje kako ga je čak i poželio promijeniti na početku karijere, autoironija Kečkeša u vezi s njegovim humanitarnim djelovanjem, Perićevi nesporazumi s Isusom ili Matulina fascinacija hrvatskom homofobijom i tolerantnosti prema klerikalnoj pedofiliji, zapravo su kronika. Nešto kao kazališna “Hrvatska danas”, iz humornog i tek pomalo satiričkog ugla.
Bez odustajanja
Projekt je najavljivan frljićevski provokativno, kao obračun s nacionalizmima i fašizmima devedesetih koji do danas, iako tek malo manje glasni i očiti, ne pokazuju znakove odustajanja. Jazavac je pritom odličan primjer promjene svijeta koja se Hrvatskoj dogodila tih ranih devedesetih, kad se, genijalnim marketinškim trikom i potpuno paradoksalnom svjetonazorskom budalaštinom, usred Zagreba dobro prodavao “Čisti hrvatski zrak”. Jazavac je iz imena kazališta nestao zbog pogrešnog porijekla, jer autor komada “Jazavac pred sudom” je bosanski Srbin Petar Kočić, i na njegovo je mjesto došao i ostao Kerempuh. Nije to bio jedini primjer, preimenovalo se tada svašta, ponekad i pogrešno, pa su i Prosinačke žrtve izgubile svoju ulicu i tako ponovno stradale zbog nečijeg nepoznavanja povijesti, dok je valuta postala kuna upravo zbog povijesti. Zajedno s Jazavcem, iz govora i svijeta izbačeni su i Rade Končar i hiljada.
Lik prognanog Jazavca
Nova predstava današnjeg Satiričkog kazališta Kerempuh, međutim, manje govori o tom vremenu, a više o ovom, s obzirom na to da je iz današnje ohlađene perspektive sve ono užareno mahnitanje po imenima, krvim zrncima, pogrešnim riječima i naglascima sasvim normalno. Ta nenormalna normalnost, zbog koje vic o svećeniku pedofilu gotovo uvijek “pali”, ali kaznena prijava protiv tog istog svećenika vrlo rijetko, druga je strana ove predstave i razlog zašto ona na koncu ipak nije zabavna, koliko god bila smiješna. Naprotiv, lik prognanog Jazavca koji sam pije na šanku dok svi drugi slave “pedeset godina kazališta Kerempuh” bila je vrlo česta slika prije dvadesetak godina, a nije baš da je nema ni danas, nje ili barem njezinih posljedica.
“Jazavac u Kerempuhu” stoga je višestruka posveta, ne samo jednom imenu i jednom kazalištu. Ujedno je i sigurna uspješnica kojom današnji Kerempuh pokazuje da ima kvalitetu u ansamblu i dovoljno političkog zaleđa kako bi se, u tako kontroliranim uvjetima, mogao ponovno početi baviti onim što mu je u imenu i programu: propitivanjem nepravilnosti koje su postale ne samo prihvatljive, nego i prihvaćene.