INTERVJU UOČI PREMIJERE

KREŠIMIR DOLENČIĆ 'Nema više apsurda. Nadrealno nas okružuje svakog dana'

    AUTOR:
    • Davor Špišić

  • OBJAVLJENO:
  • 17.02.2017. u 09:16

Zagreb, 100213. Redatelj Kresimir Dolencic, snimljen u HNK.
Foto: Boris Kovacev / CROPIX
Boris Kovačev / CROPIX

Dolenčić za Jutarnji govori o svojoj novoj režiji predstave “Zaljubljen u tri naranče” ruskog skladatelja Sergeja Sergejeviča Prokofjeva koja premijeru ima danas u HNK-u

U gustoj proizvodnji predstava, Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu ovaj tjedan (17. veljače) očekuje premijera satirične opere “Zaljubljen u tri naranče” genijalnog ruskog skladatelja Sergeja Sergejeviča Prokofjeva.

Za Prokofjevljevu dvostrukost avangardne imaginacije i matematičke discipline, redatelj Krešimir Dolenčić izvrstan je izbor.

Nevjerojatan je podatak da opera ‘Zaljubljen u tri naranče’ gotovo pedeset godina nije bila na repertoaru zagrebačkog HNK. Volite istraživati u takvim zaboravljenim predjelima?

- Pa, nije to tako nevjerojatan podatak. Četrdeset i šest godina puta dvije-tri velike premijere, minus željezni repertoar, minus nacionalne opere, minus praizvedbe, jednako je neko logično vrijeme da u ovoj našoj jedinoj opernoj kući u Zagrebu toliko čekamo na ovu operu. Osim toga, pitanje je i je li itko u međuvremenu poželio to raditi. Predložio sam ‘Naranče’ i odmah naišao na potvrdu maestra Nikše Bareze. On je to dirigirao i tada. U trenutku kada smo počeli razgovarati o ‘Narančama’, radio sam ‘Krunidbu Popeje’ Claudija Monteverdija u Mariboru. Dakle, nešto sasvim drugo, premda bi se u prostoru slobode djelovanja itekako moglo pronaći paralelizama. Uživao sam u strogoći i improvizaciji Monteverdijeve partiture, suradnji s čudesnim Egonom Mihajlovićem i poželio se 20. stoljeća i nečeg drugačijeg. A ovo je doista drukčije.

Rekao bih da se u ovoj predstavi prilično referirate na Meyerholdov i Maljevičev konstruktivizam?

- U predstavi se referiram na svakojake pojave tog prvog dijela 20. stoljeća i konca 19. To je vrijeme kad se u Europi otvaraju nove opere jedna za drugom, kada nastaje dvadesetak najpoznatijih opernih djela, pojavljuju se Maljevič i Kandinski, a onda kreće ona strašna klaonica Prvog svjetskog rata pa zatim Oktobarska revolucija. Sve se promijenilo. A u Rusiji, do 1934. eksplodira pokret najrazličitijih genijalaca, koji zapravo okreću naglavačke kompletnu umjetnost, književnost, glazbu, likovnu umjetnost. Staljin to zaustavlja, proglašava soc-realizam, mnogi od njih se raspršuju po svijetu, ili ih progone, ubijaju, umiru od gladi... Ali tih 17 godina od oktobra do 1934. su nevjerojatni. Prokofjev prijateljuje s Meyerholdom, ovaj pak dobiva ‘Naranče’ na čitanje od Apollinairea, a Prokofjev počinje skladati. Glazba i tekst su u službi slika. Ne smije proći pet minuta, a da se ne dogodi nešto sasvim novo, naputak je skladateljev. U jednoj apsurdnoj priči, koja danas više uopće ne djeluje tako, pronašao sam načina da se do mile volje igram i s commedijom dell’arte i s hommageom Daniilu Harmsu i rušenjem četvrtog zida, interaktivnošću predstave s publikom... sa svim onim što sam cijeli život volio i od svoje prve predstave često koristio u scenskim prikazima.

Melankolija na rubu depre, koja mori i glavnog junaka Princa, vladajuća je bolest današnjice. Koji je vaš protulijek?

- Melankolija i hipohondrija pa depresija. Posve svakodnevno. A i kraljevi koji nemaju drugog posla nego kadroviraju u različitim dvorskim spletkama, pohlepa za nasljednicima trona, strast za vlašću, gurui i magovi, tajni obredi, svakojaki teatar apsurda... Nedavno sam na Akademiji dramskih umjetnosti sa studentima radio ‘U očekivanju Godota’ i shvatio da je riječ o klasiku jasno ispričane priče. Nema više apsurda. Nadrealno nas okružuje svakog dana. Kupite novine i vidjet ćete ludilo koje je nemoguće zamisliti. Protulijek? Nemojte kupiti novine i pomognite onima kojima možete. Utječite na prijatelje, obitelj, suosjećajte s ljudima, budite aktivni sada. I ne nasjedajte lažljivcima koji samo proizvode strah i mržnju.

Iz drugih medija