Tarik Filipović uspio je onoliko sa svojom monodramom “Ćiro” koliko ona nije imitacija nego kreacija.
Miroslava Ćiru Blaževića, najpoznatijega nogometnog trenera hrvatskog i balkanskog, Filipović dakle ne nastoji imitirati nego po njegovu obličju stvoriti lik koji s “predloškom” drži određenu vezu. Taj Filipovićev lik sliči na toga trenera, oponaša njegovu intonaciju, geste, osobito mimiku te iznosi činjenice i anegdote iz njegova života.
Nepoznati detalji
Međutim, ne predstavlja zapravo njega, nego općenito snalažljivu osobu koja se zahvaljujući isključivo vlastitoj inicijativi izdiže iznad puka te osvaja i bogatstvo i ugled.
Tarik Filipović izgradio je lik zapravo apolitičan, neku dakle vrst narodnog čovjeka, lukavog Bosanca, slabog na žene.
Taj lik nije baš nesretan i zdepast kakav je primjerice Andrićev Alija Đerđelez, i njegovo je putovanje mnogo sretnije, ako ne i jednostavnije.
Ispod svega, literarno gledano, nazire se struktura pikarskog romana, gdje junak Ćiro putuje od Travnika do Züricha, od Rijeke do Zagreba, od Prištine do Teherana i uvijek svojom bistrinom nadmudri protivnike.
Glumac je vlastiti nastup sam režirao, a tekst je sastavio s Antonijom Gabelićem. A cijelo vrijeme sjedi na klupi, stoji pokraj nje i tobože intervjuira sam sebe.
Iz određene, rekao bih publicističke perspektive, tekst donosi neke zbilja dosad nepoznate detalje iz života i rada “trenera svih trenera”, čak i za pasionirane pratitelje. Ne kanim ih ovdje iznositi da ne kvarim doživljaj potencijalnom gledatelju.
Prikaz BiH
Sam tekst i glumac koji ga tumači istodobno dobro paze da se kome iz Blaževićeve okoline ili bivše okoline ne zamjere. Osim Ćire, zapravo se i ne spominju koji drugi suvremenici u potencijalnom negativnom kontekstu.
I inače se rijetko spominju živi ljudi u ovom scenskom prikazu. Jedini je plastično predstavljen pokojni predsjednik Franjo Tuđman. Trenutak kad Filipović glumi Ćiru koji glumi Tuđmana izvanredno je oblikovan. Doista ti se čini da su pred tobom naizmjence dvojica tih persona.
Drame, međutim, nema. Primjerice, Blaževićev vječiti kum i antagonist, Zdravko Mamić, koji je poput slavnog trenera gledao premijeru, nije ni spomenut.
Ova je monodrama i svojevrstan “etnološki” prikaz Bosne i bosanskih navika i jezičnih začkoljica. Bosnu on slavi dosta infantilno, i u tome se krije određena količina sentimentalnog kiča.
Međutim, taj sentimentalni kič ipak nije forte ove monodrame, koja traje riskantno dugo, gotovo sat i po. Glumac međutim uspijeva zadržati tempo i svježinu, plijeniti i održavati pozornost gledatelja sve do konca.