Kad se pokolju djeca uskraćene slobode i raspete žudnje, starci ostaju čamiti na pragu. Usred fasada ispucalih od južine i samoće, odumire pusta zemlja poput gnjile naranče. “Krvavi svatovi” završavaju u ništavilu, baš kako su i otvorili pir.
Rijetko kad se naše repertoarne kazališne kuće upuštaju u rizik produkcije čistog koreodramskog žanra. Zato je itekako vrijedan potez Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku da zagrize u zalogaj “zabranjenog voća”. Posebice što se tog pedagoško-trenerskog rudarenja prihvatio Damir Zlatar Frey, ikonoklastički guru budističke discipline. Njegov autorski koktel totalnog teatra (Frey uz režiju i koreografiju gradi impresivan scensko-kostimografski vizualitet, pomognut i vrsnim dizajnom svjetla Raffaelea Cavarre) podrazumijeva gotovo samurajski gard borbe na sve ili ništa. To doista Lorca traži od Freya, a ovaj onda s pravom od performera.
Andaluzijska trilogija
Koreodrama je prirodno stanište Lorcina današnjeg medija. Frey tu analitičku misiju fanatično prenosi na svoju izvedbenu sektu. Formalno oduzevši glumcima riječ, pozvao ih je da sve druge alate istraže do krajnjih granica. I rezultat je fascinantan. Oni su u transu, mi smo u transu. Jedni drugima vjerujemo do bola.
Drama kultnog španjolskog i svjetskog pjesnika i dramatičara Federica Garcije Lorce “Krvavi svatovi” napisana 1931. (praizvedba 1933., Teatro Beatriz, Madrid), inspirirana stvarnim crnokroničnim događajem u Almeriji 1928., početak je tmaste vrele andaluzijske trilogije. Grozničav niz iskonskih zemljano sirovih, a katarzičnih drama, koji još čine “Yerma” i “Dom Bernarde Albe”, Lorca je ispisao u predsmrtnom trogodišnjem ciklusu prije nego što su ga 1936. u 38. godini života u Granadi smaknule Francove fašističke falange. Crnokošuljaškim debitantima mora da su kao crvene krpe pred očima lelujali Lorcin gay identitet i lijeva uvjerenja. Došao im je kao idealna ikona za iživljavanje. Likvidiran u trenutku kad je fascinantnim darom postao korifej novog Zlatnog doba španjolskog teatra.
Svevremenski komad
Hazarderski avangardist i tankoćutni klasicist u istom biću, koji je pao na poligonu onoga što će ubrzo postati druga najveća svjetska klaonica ikad, Lorca do dana današnjeg ima onu rebelijansku karizmu kasnijih nastavljača: Che Guevare, Lennona, Cobaina...
Iako se originalni naslov drame (Bodas de Sangre) u nas uobičajilo prevoditi kao “Krvava svadba”, Frey u svom konceptu s pravom bira termin “svatovi” koji implicira i događaj/ritual vjenčanja, ali i skupinu ljudi, u ovom slučaju hordu zaslijepljenu krvnom osvetom. Svevremenska je Lorcina platforma na kojoj ekstaza smjenjuje elegiju, gdje se bijeda i pohlepa miješaju s izdajama ljubavi, zatomljenim strastima i čežnjom sreće. Frey je instinktivno i promišljeno tu matricu (uzbudljivo koautorsko gorivo daje mu glazba Hrvoja Crnića Boxera) pretočio u današnji retrogradni atavizam svijeta na rubu kaosa. Gdje se noževi za kruh u sekundama pretvaraju u alate nasilja, a nevjestinska bjelina s fatalnom lakoćom propada u tamu korote.
Do takvog globalnog ruba, da igraju doslovce kao da je sudnji dan, Frey je doveo i omađijao glumački ansambl. Radoslava Mrkšić, Ivana Soldo Čabraja, Aleksandar Bogdanović, Vladimir Tintor, Matea Grabić, Jasna Odorčić, Davor Panić, Aljoša Čepl, Ivan Ćaćić, Petra B. Blašković, Antonija Pintarić, Dina Vojnović, Matija Kačan i Mario Rade, razorno dopuštaju da se u njima roje paradoksi ludizma: derviški su ekstatični i asketski koncentrirani, erotski opijeni i beznađem razoružani, pokreću se racionalnom kinetičkom energijom, a otima im se zov divlje slobode... Frey ih je ohrabrio da nesmiljeno puste demone svoje visoke artističke spreme i da ih se, onako mazohistički, čak i plaše. Brutalna, krvavo opipljiva igra. Pir iz snova.