Zagrebačko dramsko kazalište Gavella dalo je najbolju ovogodišnju premijeru, dramu “Malena”, pisca i ujedno redatelja Mislava Brečića (r. 1970.). Naime, predstava zbilja nije ambiciozna, ali nije ni u jednom pogledu glupa ili dosadna. Kad bi ovakvi tekstovi i ovakve režije činile naš spisateljski i redateljski prosjek, bili bismo u europskom vrhu.
Posrijedi je suvremena lakrdija, više smiješna, manje mračna, o 27-godišnjem mladiću, općenito označenom kao Sin. On postaje super-heroj s misijom da uništi sva moderna prijevozna sredstva i pripadajuću infrastrukturu: automobile, vlakove, motore, avione, aerodrome, kolodvore. Igra ga Filip Križan, donekle egzaltirano, u namjerno povišenom, ali ne i pretjeranom tonu. Ujedno upoznaje djevojku, 17-godišnju Malenu, nesuđenu ljubav svoga života. Nju igra, držeći se točnog izgovora i jedne intonacije, pa čak i geste, također početnica, Anja Đurinović, koja je dakle položila jedan od prvih profesionalnih ispita.
Obitelj super-heroja
Ukratko, djetinjasta zamisao provučena je kroza živu, definiranim motivima isprepletenu fabulu, koja se ne gradi pukim dodavanjem. Protagoniste prate Inspektor, igra ga veoma plastično, rutinirano Ozren Grabarić (koji je igrao dosad svakakve policajce: od pristava Porfirija Petroviča u “Zločinu i kazni” Dostojevskoga do zloglasnog Staljinova šefa policije Berije u “Shakespearu iz Kremlja” Ive Štivičića); uz njega kroči Policajac u obličju Filipa Šovagovića, koji odlično glumi, na granici sarkazma i usput uvjerljivo pjeva i trza tamburicu. Protagoniste prati i prati Narod, odnosno replika antičkoga kora, ovdje petero svjedoka, kojima je forte svirka uživo: Perica Martinović, Živko Anočić, Barbara Nola, Ivana Bolanča i sam autor glazbe, Stanislav Kovačić koji, rekao bih energično, u hodu lupa o minijaturni doboš s još manjom činelom.
A svi skupa pratimo i događanja u obitelji našega super-heroja: njegovu teatralnu Mamu, koju, također odmjereno humoristično, igra Ksenija Paić; njegova submisivnog oca, kojeg igra kao zgrčenu okaminu, poput oživjele figure iz stripa, vrlo koncentrirani Sven Medvešek… Tu je i njegova ljubavnica, koju nadahnuto, ali i primjereno ironično igra Dijana Vidušin.
Čisti tonovi
Brečić je već pomalo legendaran redatelj radiodrama na Hrvatskom radiju, a u kazalištu režira veoma rijetko. Međutim, ne pamti se njegov neuspjeh. Kad je posrijedi pisanje, već se dokazao tekstom “Ispočetka”, dramom o kazalištu u kazalištu, koju je također režirao, potkraj 2013. u Teatru Exit, okupivši ugledne glumce ( Jelena Miholjević, Krešimir Mikić, Sreten Mokrović, Bojana Navojec).
Brečića dakle krasi, prije svega, sluh. Radijsko iskustvo ovdje koristi da vješto uskladi zvuk i slike koje se uz njega javljaju. Cijelo je zbivanje blago ubrzano, pokreti aktera koreografirani (izvrstan rad Matije Ferlina). Osim što dakle daje, rekao bih, čiste tonove i sklapa čiste slike, Brečić vlada i ritmom. Njegova mizanscena nije predvidiva, svjetlo je bitno u stvaranju ambijenta (detaljan rad Zdravka Stolnika), a velik dio sklada prikazanog možda se može pripisati i Vanji Cuculiću, koji potpisuje vizualni identitet predstave.
Jedini prigovor
Usklađenosti boja, karaktera likova i zbivanja pridonose i živo međusobno suprotstavljeni kostimi Marite Ćopo te diskretna scenografija Tanje Lacko, koja sugerira prostor iza prostora, širinu i klaustrofobiju istodobno, rekao bih.
Jedini ozbiljan prigovor predstavi jest to što je ipak mogla, s obzirom na prikazano, trajati desetak minuta kraće: oko osamdeset umjesto oko devedeset minuta.