Mijo Jurišić (r. 1983. u Brčkom) ozbiljan je umjetnik. Dakle, intelektualac, a ne reproduktivac. Razgovarati s njim o Krleži zanimljivo je čak i dobrom poznavatelju Krležijane. Jurišić igra Leonea Glembaya u dubrovačkoj prvoj inscenaciji ovoga komada u 88 godina otkako je napisan. Režira Zlatko Sviben. Barunicu Castelli igra Anja Šovagović Despot, a Ignjata Glembaya Predrag Ejdus. Predstava će trajati gotovo četiri sata sa stankom, a igra se u privlačnom ambijentu Umjetničke galerije, na otvorenom.
Jurišić je, iako mlad, nositelj repertoara u splitskom HNK. Među ostalima, igrao je Hamleta, Raskoljnikova, Vatrogasnog kapetana u Ionescovoj “Ćelavoj pjevačici”; dosad već gotovo trideset uloga.
U ovoj klasičnoj hrvatskoj drami, našem Hamletu, ključan je za njegovu ulogu drugi čin, gdje se odvije arhetipski sukob oca i sina.
Velika napetost
“Svi smo mi nečija djeca. Ni jedan odnos roditelja i djeteta ne može se svesti na dvije rečenice. Krleža je Glembajeve napisao, a takva je i redateljska zamisao, na neki način suzdržljivo. Među akterima vlada cijelo vrijeme velika napetost, no ona se ne bi trebala pokazivati. To je najteže odigrati. Sukob oca i sina u drugom činu lako će otići u viku, u pretjerivanje. Zanimljivije je, i točnije, kad u stvari tišina između riječi govori više od njih”, kaže Jurišić.
Leone je umjetnik, a postavlja se pitanje, koje je zapravo otvoreno do kraja, koliko je uopće talentiran.
“Da, koliko je Leone talentiran umjetnik nije zapravo jasno. Od njega se očekuje da postane ozbiljan čovjek, a ne ‘mazalo’. On nema potpore za svoj rad. Otac mu prigovara zbog novca. Ali pitanje je uzdržava li ga on jer Leone kaže da je posve zadovoljan svojim danijelovskim materijalnim stanjem. Drama je u tome što on inače inzistira na tome da je Danielli, a zapravo je Glembay. U predstavi se ide na to da je Leoneov stric izvadio iz banke velik novac, no što je bilo s njim, ostane bez odgovora. Činjenica je da su Danielliji bili bogati, plemenitaška obitelj drevna, Venecijanci”, objašnjava Jurišić i dodaje:
Burna povijest
Leone neprestano bježi “od sebe”. Jer kako sebi racionalno objasniti, povezati da se eto kući vraćaš nakon desetljeća, dočeka te maćeha zbog koje je tvoja majka sebi oduzela život, a i ti si s njom spavao. I to nakon oca. Stari Glembay dvije je godine bio s barunicom Castelli dok je Leoneova majka to trpjela. I sad traži Leone od starog Ignjata da to prizna. No, ovaj to nikad neće reći. Njega zapravo dotuče sinovljevo priznanje da je i on spavao s barunicom...
Leone zapravo, poput Hamleta, luduje planski i širi oko sebe smrt.
“Da, Leone je trajno uznemiren poviješću obitelji koja se uporno taji. On je transparentan u svom očaju, bez dlake na jeziku. Međutim, überspant znači tek puku napetost. Leone je napet u smislu da neprestano prikuplja informacije. On isto ima školske drugove, u pet dana dozna sve što se događa u obitelji. Mislim da on zna da je materijalna propast familije blizu. Ali njega to nimalo ne uzbuđuje. On ludi jer eto otac ne želi priznati da su se dvoje njegove djece i supruga ubili zbog njegovih ljubavničkih eskapada i njegove ljubavnice. Zapravo, sva lica u drami imaju na neki način povišenu temperaturu od početka do kraja.”
Predstava dugo traje među ostalim i zato što se mnogo pjeva, osobito kor. Jurišić je tu u drugom planu.
“Zapravo ne znam pjevati, pa u stvari više ‘parlandam’ taj svoj završni song. Ali mislim da je upravo tako potrebno da se igra.”