Studentica glume Mada Peršić i ovog je ljeta posjetila Dubrovačke ljetne igre, gostujući u parku Gradac kao partizanka Ruža u predstavi “Tri zime” zagrebačkog HNK. Predstava na pozornici živi više od godinu dana, riječ je o tekstu Tene Štivičić koji je nagrađen prestižnom Susan Smith Blackburn Prize za 2015. i jednom od kazališnih događaja zadnjih nekoliko godina.
Borba i strast
- Nisam nikad do ‘Tri zime’ imala priliku istu ulogu odigrati toliko puta. ‘Tri zime’ smo mi u godinu i nešto odigrali između 40 i 50 puta. To je izvrsno za upoznavanje uloge, predstave, sebe, glume, glume u sebi i sebe u glumi. Uloga, čini mi se, nikad nije gotova. Dugo nisam shvaćala da prirodnost dolazi iz perfektne uvježbanosti, poznavanja uloge i teksta. Mislila sam, naivno, da svježina i prirodnost dolaze iz neprerađenosti. Što sam starija i što sam dulje u glumi, sve više shvaćam što je zapravo rad i koliko je bitan.
Netko pametniji od mene rekao je: inspiracija te u principu ne pronalazi u spavanju nego u radu. A Ruža kao lik uči me što znači biti borben, strastven, praktičan, osjećajan, što znači raditi za dobrobit svijeta. Kad naiđem na neku privatnu ili poslovnu prepreku, zapitam se što bi Ruža učinila. Svijet voli i nagrađuje praktičnu i plemenitu filozofiju - razmišlja Mada Peršić koja je na Ljetnim igrama debitirala prije dvije godine s predstavom “Elementarne čestice” na Lovrijencu, također u režiji Ivice Buljana.
Neizbježno je spomenuti da je Akademiju dramske umjetnosti upisala nakon diplome Medicinskog fakulteta, iduće godine je završna peta godina na glumi.
- Da sam ostala u medicini, bila bih svakako kirurg. Kirurgija je u medicini najsličnija glumi jer je kod kirurgije najizraženije ono neponovljivo sad i ovdje. Čini se psihofizički pod velikim adrenalinom koji valja znati usmjeriti u dobrobit pacijenta, u precizno i efikasno saniranje problema. Kirurgija je, mislim, najpraktičnija grana medicine. Volim praktično. Roger Federer me podsjetio na kirurga. Finale je odigrao kao preciznu dostojanstvenu operaciju, a emocije su došle tek nakon uspjeha. Nakon uspjeha pokazao je toplinu i ranjivost.
U glumi su emocije ipak ključne da bi do uspjeha uopće došlo. Tu je najbitnija, možda, razlika. Nakon Akademije voljela bih se zaposliti u zagrebačkom HNK. A malo kasnije u životu, pod motom ‘i nakon Akademije - Akademija’, veselio bi me pedagoški rad sa studentima glume - otkriva nade i planove za budućnost.
Citira Despota
U međuvremenu, mnogi se dive njezinoj ljepoti i ugodnoj naravi.
- U ljepotu ulažem ugodnom naravi, a za karakter se trudim da svatko koga sretnem ode od mene barem malo sretniji nego što je bio kad je došao. To je, mislim, izjavila Majka Tereza. Jako mi se sviđa pa često citiram - govori glumica koja je nedavno imala premijeru akademskog ispita kolege Dejana Angelova koji je došao iz Makedonije i Bugarske razmjenom studenata.
- Tekst je ‘Dies Irae’ Žanine Mirčevske, a mentor je Ozren Prohić. Oduševili su me Dejan, Ozren i Žanina energijom, strašću, pameću. Dejan je probudio u meni neku novu divlju iskrenost na sceni i hvala mu za to. Tekst je inače o odnosima. Sublimirani odnosi između parova ljudi. Podsjeća možda najviše na ‘Svršetak igre’ Samuela Becketta. Govori o erosu i tanatosu i koliko lako se jedan prenamjenjuje u drugi. Koliko smo kao ljudi skloni iz ega i slabosti mučiti one koje najviše volimo - opisuje komad.
Snimila je i film s Ninom Violić i Goranom Bogdanom, zove se “Nešto lijepo mi se ugnijezdilo u potiljku”. Režiser je Luka Galešić, asistentica režije Nikica Zdunić.
- Goran Bogdan igra imaginarnog prijatelja rezervirane 18-godišnjakinje (Anica Kontić) koja se sprema na prvi seks. Ja igram superkul stariju sestru, a Nina Violić našu seksi majku. Film govori, između ostalog, o tome koliko smo fokusirani sami na sebe i koliko razmišljamo iz vlastitog naučenog, a koliko nam je teško emotivno shvatiti što i zašto povređuje ili razveseljava ljude oko nas. Ali sve je lakše uz imaginarnog prijatelja Gorana Bogdana - smije se glumica.
- Alma Prica, Nina Violić, Jadranka Đokić, Ksenija Marinković, Doris Šarić Kukuljica su žene hrvatskoga glumišta od kojih najviše učim i kojima se najviše divim. Svaka ima vlastiti prepoznatljivi scenski i privatni izričaj. I svaka od njih je dobar čovjek, što je ipak najbitnije. Od ovih gore superžena naučila sam kako se u kazalištu radi. Krvavo, predano, štreberski i hrabro da bi produkt na koncu bio topao i iskren. Od kolega često citiram Dragana Despota koji mi je jednom rekao kako misli da glumac dok stvara treba biti i glumac i redatelj i publika. Ova misao me vodi. I šećer na kraju: Marko Mandić kao najdraži i meni najinspirativniji glumac. Želim da jednog dana budem kao Marko Mandić jer mislim da je on toliko neposredan i dobar da s njim nitko ne može igrati loše. Kako se to postiže, pokušavam shvatiti i isprobati - izdvaja kolege, govoreći napose o glumački iznimno upečatljivom slovenskom dramskom prvaku koji je u Dubrovniku neke frapirao “slobodnim stilom”, obnaženošću i masturbacijom na sceni.
Transfer i obitelj
Najveća su joj životna potpora majka Ružica, baka Kata i otac Predrag.
- Dosta su tragično doživjeli moj transfer iz medicine u glumu, ali otkad su se pomirili sa situacijom, stvarno su najbolji i uvijek tu, bilo hranom, bilo prijevozom, bilo ljubavlju. Najviše ljubavlju. Prijateljica Elizabeta je također velika potpora. Iz našeg odnosa učim što to znači imati harmoničan odnos s drugim živim bićem. Odnos u kojem klackalica moći nikad ne dodiruje tlo nego je vječito u ekvilibriju. Nema ljutnje, nema zamjeranja, samo ljubav i razumijevanje. Postoji još jedna tajna osoba - zagonetno će.
Ljeto planira provesti s prijateljicom Elizabetom, također glumicom.
- Idem na Vis malo papati, smiriti se i resetirati i, naravno, slušati priče Senka Karuze. Nakon toga malo nazad u Dubrovnik, pa opet s Elizabetom u Selce, pa malo s roditeljima na Rab, pa na Mrežnicu. Dugo toplo ljeto. Čitat ću. Malo Studio, malo Story, malo Schopenhauera. Plesat ću na ‘Despacito’ i srodne i nesrodne pjesme. Dugo se nisam isplesala - završava glumica.